Božićna pjesma
by Charles Dickens · 1843 · Čitanje: 119 min
Božićna pjesma Charlesa Dickensa priča je o Ebenezeru Scroogeu, škrtcu kojega susreti s duhovima uče da brine o drugima. Na Badnju večer odbija poziv nećaka Freda na večeru i ne želi pomoći siromašnima, dok njegov pisar Bob Cratchit radi kraj sićušne vatre. Te noći pojavljuje se njegov pokojni poslovni partner Jacob Marley, okovan lancem poslovnih predmeta, i upozorava ga da će ga posjetiti tri duha. Duh Božića prošlih vremena pokazuje Scroogeu njegovo usamljeno djetinjstvo, velikodušnu Fezziwigovu zabavu i kako je izgubio Belle kad mu je novac postao najvažniji. Duh Božića sadašnjeg vremena otkriva mu topao dom obitelji Cratchit, neizvjesnu budućnost Malog Tima i Fredovo slavlje. Posljednji duh pokazuje mu mrtvog Tima i vlastiti zapušteni grob. Scrooge obećava da će se promijeniti. Kad se probudi na božićno jutro, šalje Cratchitovima puricu, daruje novac u dobrotvorne svrhe i pridružuje se Fredovoj večeri. Povećava Bobovu plaću i postaje odani zaštitnik Malog Tima, koji preživi.
Prva strofa
Marley je bio mrtav: počnimo od toga. U to nimalo nije bilo sumnje. Zapisnik o njegovu pokopu potpisali su svećenik, pisar, pogrebnik i glavni ožalošćeni. Scrooge ga je potpisao: a Scroogeovo je ime na Burzi nešto vrijedilo, za sve što bi odlučio potpisati. Stari Marley bio je mrtav kao čavao.
Pazite! Ne želim reći da iz vlastitoga iskustva znam što je točno mrtvo kod čavla. Sam bih možda bio sklon smatrati čavao za lijes najbeživotnijim željeznim predmetom u obrtu. Ali mudrost naših predaka krije se u toj usporedbi; i moje je bezbožne ruke neće dirati, inače je s domovinom svršeno. Stoga ćete mi dopustiti da odlučno ponovim kako je Marley bio mrtav kao čavao.
Scrooge je znao da je mrtav? Naravno da jest. Kako bi moglo biti drukčije? Scrooge i on bili su partneri, ne znam koliko godina. Scrooge je bio njegov jedini izvršitelj oporuke, jedini upravitelj ostavštine, jedini pravni sljednik, jedini nasljednik ostatka imovine, jedini prijatelj i jedini ožalošćeni. Pa ipak, Scroogea taj tužni događaj nije toliko shrvao da na sam dan pogreba ne bi bio izvrstan poslovni čovjek i ovjekovječio ga neupitno povoljnom kupnjom.
Spomen na Marleyjev pogreb vraća me na početak. Nema sumnje da je Marley bio mrtav. To treba jasno razumjeti, inače se u priči koju ću ispripovijedati ne može dogoditi ništa čudesno. Da nismo potpuno uvjereni kako je Hamletov otac umro prije početka drame, ne bi bilo ništa neobičnije to što noću, po istočnom vjetru, šeta vlastitim bedemima, nego kad bi se neki drugi gospodin srednjih godina nepromišljeno otputio nakon mraka na vjetrovito mjesto — recimo, na groblje uz crkvu svetoga Pavla — doslovce da zaprepasti slabašan um svojega sina.
Scrooge nikada nije uklonio ime staroga Marleyja. Godinama poslije još je stajalo nad vratima skladišta: Scrooge i Marley. Tvrtka je bila poznata kao Scrooge i Marley. Ponekad su ljudi koji bi tek počeli poslovati Scroogea zvali Scrooge, a ponekad Marley, no odazivao se na oba imena. Svejedno mu je bilo.
Ah! Kakav je Scrooge bio stisnut škrtac, prava stara grješna duša! Stiskao je, otimao, grabežljivo prisvajao, strugao, grčevito se držao svega i lakomio se! Tvrd i oštar kao kremen, iz kojega čelik nikad nije izbio velikodušnu iskru; tajnovit, zatvoren u sebe i osamljen kao kamenica. Hladnoća u njemu zaledila mu je stare crte lica, štipala mu šiljat nos, smežurala obraze, ukrutila hod; oči mu učinila crvenima, tanke usne plavima; a njegova je hrapava glasa odavala oštroumnost. Mraz mu se hvatao po glavi, obrvama i žilavoj bradi. Svuda je nosio svoju nisku temperaturu; za najvećih ljetnih vrućina ledom je hladio ured, a o Božiću nije popuštao ni za jedan stupanj.
Vanjska toplina i hladnoća jedva su utjecale na Scroogea. Nikakva ga toplina nije mogla ugrijati, nikakva zimska studen ohladiti. Nijedan vjetar nije bio oštriji od njega, nijedan snijeg nije odlučnije hitao svojem cilju, nijedna ledena kiša nije bila manje prijemčiva za molbe. Nevremenu nije bilo jasno kako da s njim izađe na kraj. Najjača kiša i snijeg, tuča i susnježica mogli su se pohvaliti da imaju prednost pred njim samo u jednom pogledu. Često su se „spuštali” obilno, a Scrooge nikad.
Nitko ga nikad nije zaustavio na ulici pa mu, ozarena lica, rekao: „Dragi moj Scrooge, kako ste? Kad ćete nas doći posjetiti?” Nijedan prosjak nije ga molio da mu udijeli koji novčić, nijedno ga dijete nije pitalo koliko je sati, nijedan muškarac ni žena nisu ga ikad upitali za put do ovoga ili onoga mjesta. Činilo se da ga poznaju čak i psi slijepaca; kad bi ga ugledali kako im prilazi, povukli bi svoje gospodare u veže i dvorišta, a onda mahali repovima kao da govore: „Bolje nikakve oči nego zle oči, mračni gospodaru!”
Ali što je Scroogea bilo briga! Upravo je to volio. Provlačiti se kroz životne gužve, upozoravajući svaku ljudsku sućut da se drži podalje, bilo je, kako upućeni kažu, za Scroogea „prava milina”.
Jednom davno — na Badnjak, od svih dobrih dana u godini — stari je Scrooge sjedio zaokupljen poslom u svojoj računovodstvenoj kancelariji. Vrijeme je bilo hladno, sivo i oštro; uz to maglovito; a izvana je mogao čuti ljude kako se uz teško disanje kreću gore-dolje po dvorištu, udaraju se rukama po prsima i lupkaju nogama po kamenim pločama kako bi se ugrijali. Gradski su satovi tek otkucali tri, ali već je bio potpuni mrak — cijeloga dana nije ni svanulo — a u prozorima susjednih ureda plamtjele su svijeće, poput rumenih mrlja na opipljivo smeđem zraku. Magla je nadirala kroz svaku pukotinu i ključanicu, a vani je bila toliko gusta da su kuće preko puta, premda je dvorište bilo vrlo usko, nalikovale pukim utvarama. Gledajući kako se prljavi oblak spušta i sve zaklanja, čovjek bi pomislio da Priroda stanuje nedaleko i da kuha u velikome.
Vrata Scroogeove kancelarije bila su otvorena kako bi mogao motriti svojega pisara, koji je u sumornoj maloj ćeliji s onu stranu, nekoj vrsti spremnika, prepisivao pisma. Scrooge je imao vrlo malu vatru, ali pisareva je bila toliko manja da je izgledala kao jedan komadić ugljena. No nije je mogao naložiti, jer je Scrooge držao kutiju s ugljenom u svojoj sobi; i kad god bi pisar došao s lopaticom, gospodar bi mu odmah rekao da će se morati rastati. Zato je pisar navukao svoj bijeli šal i pokušao se ugrijati uz svijeću; no budući da nije bio čovjek bujne mašte, u tome nije uspio.
„Sretan Božić, striče! Bog vas čuvao!” povika vedar glas. Bio je to glas Scroogeova nećaka, koji se pojavio toliko naglo da je ovo bio prvi znak njegova dolaska.
„Bah!” reče Scrooge. „Budalaština!”
Scroogeov se nećak toliko zagrijao brzim hodom kroz maglu i mraz da je sav blistao od topline; lice mu je bilo rumeno i lijepo, oči su mu se sjajile, a dah se ponovno pušio.
„Božić je budalaština, striče!” reče Scroogeov nećak. „Sigurno to ne mislite?”
„Mislim”, reče Scrooge. „Sretan Božić! Kakvo pravo imaš biti veseo? Kakav razlog imaš biti veseo? Dovoljno si siromašan.”
„A vi onda”, odvrati nećak vedro, „kakvo pravo imate biti tužni? Kakav razlog imate biti mrzovoljni? Dovoljno ste bogati.”
Budući da Scroogeu nije pao na pamet bolji odgovor, ponovno reče: „Bah!” pa nadoda: „Budalaština.”
„Nemojte se ljutiti, striče!” reče nećak.
„Što drugo mogu biti”, odvrati stric, „kad živim u ovakvu svijetu budala? Sretan Božić! Do vraga s tim sretnim Božićem! Što je tebi božićno vrijeme nego vrijeme plaćanja računa bez novca; vrijeme kad shvatiš da si godinu dana stariji, ali ni sat bogatiji; vrijeme kad zbrajaš knjige i vidiš da ti je svaka stavka u njima, kroz čitavih dvanaest mjeseci, okrenuta na štetu? Kad bih mogao činiti po svojoj volji”, reče Scrooge ogorčeno, „svakog idiota koji okolo hoda s ‘Sretan Božić’ na usnama trebalo bi skuhati u vlastitom pudingu i pokopati s glogovim kolcem zabijenim kroz srce. Baš tako!”
„Striče!” preklinjao je nećak.
„Nećače!” strogo odvrati stric. „Slavi Božić kako tebi drago, a meni dopusti da ga slavim po svome.”
„Slavite ga!” ponovi Scroogeov nećak. „Ali vi ga ne slavite.”
„Onda me pusti da ga se okanim”, reče Scrooge. „Neka tebi donese mnogo dobra! Mnogo ti je dobra dosad donio!”
„Mnogo je stvari od kojih sam mogao imati koristi, ali nisam, usuđujem se reći”, odvrati nećak. „Među njima je i Božić. Ali siguran sam da sam o Božiću uvijek mislio, kad bi stigao — ne računajući štovanje koje pripada njegovu svetom imenu i podrijetlu, ako se išta što mu pripada od toga može odvojiti — kao o lijepu vremenu; blagom, opraštajućem, milosrdnom i ugodnom vremenu; jedinom dobu za koje znam, u dugom godišnjem kalendaru, kad muškarci i žene kao po zajedničkom dogovoru slobodno otvaraju svoja zatvorena srca i na ljude niže od sebe gledaju kao na suputnike na putu prema grobu, a ne kao na drugi rod stvorenja koji je krenuo drugim putovima. Zato, striče, iako mi u džep nikad nije stavio ni trun zlata ni srebra, vjerujem da mi je donio dobra i da će mi ga još donijeti; i kažem: Bog ga blagoslovio!”
Pisar u Spremniku nesvjesno zaplješće. Odmah shvativši koliko je to bilo neprimjereno, potaknu vatru i zauvijek ugasi posljednju slabašnu iskru.
„Da čujem još samo jedan zvuk od tebe”, reče Scrooge, „i proslavit ćeš Božić tako što ćeš izgubiti posao! Vi ste, gospodine, prilično rječit govornik”, dodade, okrenuvši se nećaku. „Čudim se da se ne kandidirate za parlament.”
„Nemojte se ljutiti, striče. Hajde! Dođite sutra k nama na večeru.”
Scrooge reče da će ga posjetiti — da, doista je tako rekao. Doslovce je dovršio izraz i rekao da će ga posjetiti tek kad se nađe na samrti.
„Ali zašto?” povika Scroogeov nećak. „Zašto?”
„Zašto si se oženio?” reče Scrooge.
„Zato što sam se zaljubio.”
„Zato što si se zaljubio!” zareži Scrooge, kao da na svijetu postoji samo jedna stvar smješnija od veselog Božića. „Dobar dan!”
„Ali, striče, nikad me nisi došao posjetiti prije nego što se to dogodilo. Zašto je to razlog da me ne dođeš posjetiti sada?”
„Dobar dan”, reče Scrooge.
„Ništa ne želim od vas; ništa vas ne molim; zašto ne možemo biti prijatelji?”
„Dobar dan”, reče Scrooge.
„Od sveg mi je srca žao što ste tako nepokolebljivi. Nikad se nismo posvađali, a da sam ja u tome sudjelovao. Ali pokušao sam, iz poštovanja prema Božiću, i zadržat ću svoje božićno raspoloženje do kraja. Zato sretan Božić, striče!”
„Dobar dan!” reče Scrooge.
„I sretna Nova godina!”
„Dobar dan!” reče Scrooge.
Njegov je nećak ipak izišao iz sobe bez ijedne ljutite riječi. Kod vanjskih je vrata zastao da poželi sretne blagdane činovniku, koji je, premda mu je bilo hladno, bio topliji od Scroogea; jer mu je srdačno uzvratio čestitku.
„Evo još jednoga”, promrmlja Scrooge, koji ga je čuo: „moj činovnik, s petnaest šilinga tjedno, ženom i djecom, govori o veselom Božiću. Još ću završiti u ludnici.”
Taj je luđak, ispraćajući Scroogeova nećaka, uveo još dvojicu. Bila su to krupna gospoda, ugodna oku, i sada su, skinutih šešira, stajala u Scroogeovu uredu. U rukama su držali knjige i papire te mu se naklonili.
„Scrooge i Marley, ako se ne varam”, reče jedan od gospode, pogledavši svoj popis. „Imam li zadovoljstvo razgovarati s gospodinom Scroogeom ili gospodinom Marleyjem?”
„Gospodin Marley mrtav je već ovih sedam godina”, odgovori Scrooge. „Umro je prije sedam godina, baš ove noći.”
„Ne sumnjamo da ga njegov preživjeli ortak dostojno zastupa u velikodušnosti”, reče gospodin, pružajući mu svoje vjerodajnice.
Doista je bilo tako, jer njih su dvojica bili srodne duše. Na zloslutnu riječ „velikodušnost” Scrooge se namrštio, odmahnuo glavom i vratio mu vjerodajnice.
„U ovo blagdansko doba godine, gospodine Scrooge”, reče gospodin, uzimajući pero, „više je nego inače poželjno da se pobrinemo za siromašne i beskućne, koji sada teško pate. Mnogim tisućama nedostaju najobičnije potrepštine; stotinama tisuća nedostaju i najskromnije udobnosti, gospodine.”
„Zar nema zatvora?” upita Scrooge.
„Zatvora ima napretek”, reče gospodin, ponovno odlažući pero.
„A radne kuće za siromašne?” upita Scrooge. „Jesu li još u pogonu?”
„Jesu. Još uvijek”, odgovori gospodin, „volio bih da mogu reći kako nisu.”
„Dakle, i dalje punom snagom rade sprave za kažnjenički rad i Zakon o siromašnima?” reče Scrooge.
„Oboje vrlo zauzeto, gospodine.”
„Ah! Kad sam vas isprva slušao, bojao sam se da se nije dogodilo nešto što bi ih omelo u njihovu korisnom radu”, reče Scrooge. „Drago mi je to čuti.”
„Smatrajući da oni mnoštvu jedva pružaju ikakvu kršćansku utjehu, duševnu ili tjelesnu”, odvrati gospodin, „nekolicina nas nastoji prikupiti novac kako bismo siromašnima kupili hrane i pića te im omogućili da se ugriju. Odabrali smo ovo vrijeme jer se upravo tada, više nego ikad, najteže osjeća oskudica, a obilje se raduje. Koliko da vas upišem?”
„Ništa!” odgovori Scrooge.
„Želite li ostati anonimni?”
„Želim da me ostavite na miru”, reče Scrooge. „Kad me pitate što želim, gospodo, eto vam odgovora. Ja se za Božić ne veselim i ne mogu si priuštiti da razveseljavam besposličare. Pomažem uzdržavati ustanove koje sam spomenuo — skupo nas stoje; a oni koji su u nevolji neka idu onamo.”
„Mnogi ne mogu onamo; a mnogi bi radije umrli.”
„Ako bi radije umrli”, reče Scrooge, „onda bi im bilo bolje da to učine i smanje višak stanovništva. Osim toga — oprostite — ja to ne znam.”
„Ali mogli biste znati”, primijeti gospodin.
„To nije moja briga”, odvrati Scrooge. „Čovjeku je dovoljno da razumije vlastiti posao i da se ne miješa u tuđe. Moj mi oduzima sve vrijeme. Dobar dan, gospodo!”
Vidjevši jasno da je uzalud dalje zastupati svoje, gospoda su se povukla. Scrooge se vratio poslu s još boljim mišljenjem o sebi i u šaljivijem raspoloženju nego što mu je to bilo uobičajeno.
U međuvremenu su se magla i mrak toliko zgusnuli da su ljudi trčkarali s plamenim bakljama, nudeći se da idu pred konjskim zapregama i pokazuju im put. Stara crkvena kula, čije je grubo staro zvono uvijek krišom virilo na Scroogea kroz gotički prozor u zidu, nestala je iz vida i odbijala pune sate i četvrti u oblacima, a potom su titravi odjeci podrhtavali kao da joj zubi cvokoću u smrznutoj glavi gore. Hladnoća je postala silna. U glavnoj ulici, na uglu trga, neki su radnici popravljali plinske cijevi i zapalili veliku vatru u željeznom žeravniku. Oko nje se okupila skupina odrpanih muškaraca i dječaka, grijali su ruke i ushićeno žmirkali pred plamenom. Pumpa za vodu ostavljena sama, s vodom koja se prelijevala, mrzovoljno se zaledila i pretvorila u mizantropski led. Sjaj iz izloga, gdje su se grančice božikovine i bobice rumenile na toplini svjetiljki, zarumenio bi blijeda lica prolaznika. Mesnice s peradi i bakalnice pretvorile su se u veličanstvenu šalu, u blistav prizor u kojem je bilo gotovo nemoguće povjerovati da ikakve veze s njim imaju tako dosadna načela kao što su kupnja i prodaja. Lord gradonačelnik, u tvrđavi moćne palače Mansion House, naredio je svojim pedeset kuharima i batlerima da Božić proslave kako i dolikuje domaćinstvu lorda gradonačelnika; a čak je i mali krojač, kojega je prethodnog ponedjeljka kaznio s pet šilinga jer je pijan i krvoločan divljao ulicama, u svojoj je tavanskoj sobici miješao sutrašnji božićni puding, dok su njegova mršava žena i beba izišle kupiti govedinu.
Magla još gušća, hladnoća još jača. Prodorna, sveobuhvatna, grizuća hladnoća. Da je dobri sveti Dunstan samo čvoknuo Zloduha po nosu takvim vremenom, umjesto da se poslužio svojim uobičajenim oružjem, ovaj bi doista urlao kako treba. Vlasnik jednog oskudnog mladog nosa, koji je gladna hladnoća izgrizla i izžvakala kao što psi glođu kosti, prignuo se Scroogeovoj ključanici da ga počasti božićnom pjesmom; no čim se začulo:
„Bog vas blagoslovio, veseli čovječe!
Neka vas ništa ne rastuži!”
Scrooge je tako silovito zgrabio ravnalo da je pjevač prestravljeno pobjegao, prepustivši ključanicu magli i još prikladnijem mrazu.
Napokon je došao čas zatvaranja knjigovodstva. Scrooge se nevoljko spustio sa svoje stolice i nijemo potvrdio tu činjenicu činovniku koji ga je očekivao u svom ograđenom prostoru. Ovaj je smjesta ugasio svijeću i stavio šešir.
„Sutra će vam trebati cijeli dan, pretpostavljam?” reče Scrooge.
„Ako vam baš odgovara, gospodine.”
„Ne odgovara mi”, reče Scrooge, „i nije pošteno. Kad bih vam zbog toga odbio pola krune, sigurno biste mislili da sam se prema vama nepravedno ponio, zar ne?”
Činovnik se jedva primjetno osmjehnuo.
„A ipak”, reče Scrooge, „ne mislite da se prema meni nepravedno postupa kad vam plaćam dnevnicu za nerad.”
Činovnik je primijetio da se to događa samo jednom godišnje.
„Slab je to izgovor da čovjeku svakog dvadeset petog prosinca posegnete u džep!” reče Scrooge, zakopčavajući teški kaput do brade. „Ali pretpostavljam da morate dobiti cijeli dan. Sutradan dođite još ranije.”
Činovnik obeća da hoće, a Scrooge iziđe mrmljajući. Ured se začas zatvorio, a činovnik, s dugim krajevima bijelog vunenog šala koji su mu visjeli ispod struka (jer nije se mogao pohvaliti velikim kaputom), dvadeset se puta spustio niz padinu na Cornhillu, na čelu kolone dječaka, u čast Badnje večeri, a zatim odjurio kući u Camden Town koliko su ga noge nosile, da se igra žmire skrivača.
Scrooge je večerao svoju melankoličnu večeru u svojoj uobičajenoj melankoličnoj krčmi; pošto je pročitao sve novine, ostatak večeri prikratio je svojom bankarskom knjigom, pa otišao kući u krevet. Živio je u sobama koje su nekoć pripadale njegovu pokojnom ortaku. Bio je to sumoran niz soba u mračnoj zgradi na dnu dvorišta, na tako neprikladnom mjestu da čovjek gotovo nije mogao a da ne zamisli kako je ondje završila još kao mlada kuća, igrajući se skrivača s drugim kućama, pa zaboravila put natrag. Sada je bila dovoljno stara i dovoljno turobna; u njoj nije živio nitko osim Scroogea, a sve ostale prostorije bile su iznajmljene kao uredi. Dvorište je bilo tako mračno da je čak i Scroogeu, koji je poznavao svaki njegov kamen, valjalo pipati rukama. Magla i mraz ovili su crni stari ulaz u kuću tako gusto da se činilo kao da na pragu sjedi Duh vremena, zamišljen i tužan.
Činjenica je da na vratima nije bilo ničega osobitog, osim što je zvekir bio vrlo velik. Činjenica je i da ga je Scrooge viđao ujutro i navečer tijekom cijelog boravka na tom mjestu; k tome, Scrooge je imao jednako malo mašte, kako se to kaže, kao ijedan čovjek u londonskom Cityju, uključujući čak — a to je smiona tvrdnja — i gradsku upravu, aldermane i cehovske dužnosnike. Valja imati na umu i to da Scrooge nije ni pomislio na Marleyja otkako je toga poslijepodneva posljednji put spomenuo svojega partnera, mrtvog već sedam godina. Neka mi onda bilo tko objasni, ako može, kako se dogodilo da je Scrooge, s ključem u bravi, u zvekiru ugledao — a da se on pritom ni na koji način nije preobrazio — ne zvekir, nego Marleyjevo lice.
Marleyjevo lice. Nije bilo u neprobojnoj sjeni kao ostali predmeti u dvorištu, nego je oko njega titralo neko jezivo svjetlo, poput svjetla oko lošega jastoga u mračnom podrumu. Nije bilo ni ljutito ni okrutno, već je gledalo Scroogea onako kako ga je Marley običavao gledati: s duhovskim naočalama podignutima na duhovsko čelo. Kosa mu je bila neobično raščupana, kao da ju je zamrsio dah ili vruć zrak; i premda su oči bile širom otvorene, stajale su posve nepomično. To, zajedno s mrtvački blijedom bojom, činilo ga je strašnim; no činilo se da je užas na licu unatoč njegovu izrazu i izvan njegove vlasti, a ne njegov sastavni dio.
Dok je Scrooge netremice promatrao tu pojavu, opet je to bio zvekir.
Ne bi bilo istinito reći da se nije trgnuo ili da mu krv nije osjetila užas kakav joj je bio stran od najranijeg djetinjstva. Ali posegnuo je za ključem koji je ispustio, odlučno ga okrenuo, ušao i zapalio svijeću.
Zastao je na trenutak, neodlučan, prije nego što je zatvorio vrata; najprije je oprezno pogledao iza njih, kao da napola očekuje da će se prestraviti ugledavši Marleyjev rep kako strši u hodnik. No na stražnjoj strani vrata nije bilo ničega osim vijaka i matica kojima je zvekir bio pričvršćen, pa je rekao: „Pih, pih!” i zalupio vratima.
Zvuk je odjeknuo kućom poput groma. U svakoj sobi na katu i u svakoj bačvi u podrumu trgovca vinom kao da je zazvonio poseban odjek. Scrooge nije bio čovjek kojega bi prestrašili odjeci. Zaključao je vrata, prešao preko hodnika i krenuo stubama, također polako, podrezujući fitilj svijeće usput.
Možete neodređeno govoriti o tome kako se kočija sa šest konja može popeti uz prostrane, stare stube ili proći kroz neku lošu, novu saborsku uredbu; ja, međutim, tvrdim da biste uz te stube mogli unijeti mrtvačka kola, i to poprijeko, s polugom za opruge okrenutom prema zidu, a vratima prema stubišnoj ogradi — i bez teškoća. Bilo je ondje dovoljno širine, i još prostora viška; možda je zato Scroogeu u polumraku izgledalo kao da pred njim ide lokomotiva u mrtvačkim kolima. Pola tuceta uličnih plinskih svjetiljki ne bi osobito osvijetlilo ulaz, pa možete zamisliti koliko je mračno bilo uz Scroogeovu svijeću.
Scrooge se penjao ne mareći ni najmanje za to. Mrak je jeftin, a Scrooge ga je volio. No prije nego što je zatvorio teška vrata, prošao je kroz sobe da se uvjeri kako je sve na svome mjestu. Lice mu je još bilo toliko živo u sjećanju da je poželio to učiniti.
Dnevna soba, spavaća soba, spremište. Sve kako i treba biti. Nitko pod stolom, nitko pod divanom; u ložištu mala vatra; žlica i zdjelica spremne; a na ploči peći mali lončić kaše (Scrooge je bio prehlađen). Nitko pod krevetom; nitko u ormaru; nitko u kućnom ogrtaču koji je visio uza zid u sumnjivu položaju. Spremište kao i obično. Stara zaštita za vatru, stare cipele, dvije ribarske košare, umivaonik na tri noge i žarač.
Potpuno zadovoljan, zatvorio je vrata i zaključao se; zaključao ih dvaput, što mu nije bio običaj. Tako osiguran od iznenađenja, skinuo je kravatu, odjenuo kućni ogrtač i papuče, stavio noćnu kapu i sjeo pred vatru da pojede kašu.
Vatra je doista bila vrlo slaba; nedostatna za tako ledenu noć. Morao je sjediti sasvim blizu nje i dugo zuriti u nju prije nego što bi iz te šačice goriva izvukao i najmanji osjećaj topline. Kamin je bio star, davno ga je sazidao neki nizozemski trgovac, a uokolo je bio popločen neobičnim nizozemskim pločicama s prizorima iz Svetoga pisma. Na njima su bili Kajin i Abel, faraonove kćeri, kraljice od Sabe, anđeoski glasnici koji se spuštaju zrakom na oblacima nalik perinama, Abraham, Baltazar, apostoli koji isplovljavaju u čamcima od maslaca, stotine likova koji su mogli zaokupiti njegove misli; a ipak je Marleyjevo lice, mrtvo već sedam godina, naišlo poput štapa drevnog proroka i progutalo sve ostalo. Da je svaka glatka pločica isprva bila prazna, s moći da na svojoj površini oblikuje sliku od razbacanih ulomaka njegovih misli, na svakoj bi se pojavila kopija staroga Marleyjeva lica.
„Gluposti!” rekao je Scrooge i prešao preko sobe.
Nakon nekoliko krugova ponovno je sjeo. Kad je zabacio glavu u naslonjaču, pogled mu se slučajno zaustavio na zvonu, neupotrebljavanom zvonu koje je visjelo u sobi i nekad, iz nekog razloga sada zaboravljenog, bilo povezano s odajom na najvišem katu zgrade. S velikim je čuđenjem i neobjašnjivim strahom gledao kako se zvono počinje njihati. U početku se njihalo tako tiho da se jedva čulo; no ubrzo je zazvonilo glasno, a za njim i sva zvona u kući.
To je moglo trajati pola minute ili minutu, no činilo se kao sat vremena. Zvona su utihnula onako kako su i počela — sva istodobno. Zatim se odozdo začulo zveckanje, duboko u kući, kao da netko vuče težak lanac preko bačava u podrumu trgovca vinom. Scrooge se tada sjetio da je čuo kako se za duhove u ukletim kućama kaže da vuku lance.
Vrata podruma širom su se otvorila uz dubok prasak, a zatim je začuo mnogo glasniji zvuk na katovima ispod; potom kako se penje stubama; naposljetku kako ide ravno prema njegovim vratima.
„Još uvijek je to glupost!” rekao je Scrooge. „Neću vjerovati.”
Ipak mu se boja lica promijenila kad je to, bez ikakva zastajanja, prošlo kroz teška vrata i pojavilo se pred njegovim očima u sobi. Kad je ušlo, plamen na izmaku živnuo je kao da je uskliknuo: „Poznajem ga; Marleyjev duh!” — pa se ponovno ugasio.
Isto lice: posve isto. Marley s repom, u uobičajenom prsluku, uskim hlačama i čizmama; resice na čizmama stršile su kao njegov rep, skutovi kaputa i kosa na glavi. Lanac koji je vukao bio mu je omotan oko pasa. Bio je dug i obavijao ga poput repa; a bio je sastavljen — Scrooge ga je pomno promotrio — od blagajničkih kutija, ključeva, lokota, poslovnih knjiga, isprava i teških čeličnih novčanika. Tijelo mu je bilo prozirno, tako da je Scrooge, promatrajući ga i gledajući kroz njegov prsluk, mogao vidjeti dva gumba na kaputu s druge strane.
Scrooge je često čuo kako se govori da Marley nije imao utrobe, ali u to nije povjerovao sve do toga trenutka.
Ne, nije povjerovao ni sada. Premda je gledao kroz utvaru, vidio je kako stoji pred njim; premda je osjećao ledeni utjecaj njegovih očiju hladnih kao smrt i razaznavao samu tkanu strukturu složenog rupca vezanog oko glave i brade — omotača koji prije nije primijetio — još uvijek nije vjerovao i borio se protiv vlastitih osjetila.
„Što je sad?” rekao je Scrooge, zajedljiv i hladan kao i uvijek. „Što hoćeš od mene?”
„Mnogo!” — bio je to, nema sumnje, Marleyjev glas.
„Tko si ti?”
„Pitaj me tko sam bio.”
„Tko si, dakle, bio?” rekao je Scrooge podižući glas. „Vrlo si izbirljiv, za jednu sjenu.” Htio je reći „prema jednoj sjeni”, ali je izabrao ovo, kao prikladnije.
„Za života sam bio tvoj poslovni partner, Jacob Marley.”
„Možeš li — možeš li sjesti?” upitao je Scrooge gledajući ga sumnjičavo.
„Mogu.”
„Onda sjedni.”
Scrooge je to upitao jer nije znao bi li tako proziran duh uopće mogao sjesti na stolicu; pomislio je da bi, ako to ne može, možda trebalo dati kakvo neugodno objašnjenje. No duh je sjeo s druge strane kamina, kao da mu je to sasvim uobičajeno.
„Ne vjeruješ u mene”, primijeti Duh.
„Ne vjerujem”, reče Scrooge.
„Kakav bi dokaz moje stvarnosti tražio osim onoga što ti pružaju osjetila?”
„Ne znam”, reče Scrooge.
„Zašto sumnjaš u svoja osjetila?”
„Zato”, reče Scrooge, „što na njih utječe i sitnica. I najmanja smetnja u želucu pretvara ih u varalice. Možda si neprobavljeni komadić govedine, mrlja senfa, mrvica sira ili komad nedovoljno pečenog krumpira. U tebi ima više umaka nego groba, što god da si!”
Scrooge nije često zbijao šale, a tada se, duboko u srcu, nipošto nije osjećao duhovitim. Istina je da je pokušavao biti dosjetljiv kako bi odvratio vlastitu pozornost i suzbio strah; jer glas utvare potresao mu je samu srž kostiju.
Sjediti, i trenutak u tišini zuriti u te nepomične, staklaste oči, Scrooge je osjećao, bilo bi za njega prava propast. U tome što je utvara imala vlastitu paklenu atmosferu bilo je također nečega užasnog. Scrooge je sam nije mogao osjetiti, ali jasno je bilo da postoji; jer premda je Duh sjedio posve nepomično, kosa, skutovi i kićanke još su mu se komešali kao od vruće pare iz peći.
„Vidite li ovu čačkalicu?” reče Scrooge, brzo se vraćajući u napad, iz upravo navedenog razloga; i želeći, makar samo na trenutak, odvratiti od sebe kameni pogled utvare.
„Vidim”, odgovori Duh.
„Ne gledate je”, reče Scrooge.
„Ali je vidim”, reče Duh, „unatoč tomu.”
„Dobro!” odvrati Scrooge. „Treba samo da ovo progutam, pa će me ostatak života progoniti legija goblina, svih mojih vlastitih tvorevina. Besmislica, kažem vam! Besmislica!”
Na to Duh ispusti stravičan krik i zatrese lancem tako turobno i zastrašujuće da se Scrooge čvrsto uhvati za stolicu kako ne bi pao u nesvijest. Ali koliko li je tek veći bio njegov užas kad je utvara skinula zavoj s glave, kao da joj je u sobi prevruće da ga nosi, pa joj se donja čeljust spustila na prsa!
Scrooge pade na koljena i sklopi ruke pred licem.
„Smilujte mi se!” reče. „Strašna utvaro, zašto me uznemirujete?”
„Čovječe ovozemaljskoga duha!” odgovori Duh, „vjeruješ li u mene ili ne?”
„Vjerujem”, reče Scrooge. „Moram vjerovati. Ali zašto duhovi hodaju zemljom i zašto dolaze k meni?”
„Od svakoga se čovjeka traži”, odvrati Duh, „da duh u njemu hoda među bližnjima i putuje nadaleko i naširoko; a ako taj duh ne pođe na put za života, osuđen je na to nakon smrti. Osuđen je lutati svijetom — o, jao meni! — i gledati ono u čemu ne može sudjelovati, a mogao je na zemlji sudjelovati i pretvoriti u sreću!”
Duh opet ispusti krik, zatresa lancem i skrsti svoje sablasne ruke.
„Okovani ste”, reče Scrooge dršćući. „Recite mi zašto?”
„Nosim lanac koji sam za života iskovao”, odgovori Duh. „Napravio sam ga kariku po kariku, i jardu po jardu; opasao sam se njime svojom slobodnom voljom i svojom sam ga slobodnom voljom nosio. Čini li ti se njegov uzorak neobičnim?”
Scrooge je drhtao sve jače.
„Ili bi htio znati”, nastavi Duh, „kolika je težina i duljina čvrste zavojnice koju sam nosiš? Bila je prije sedam Badnjaka jednako teška i duga kao ova. Odonda si na njoj radio. To je težak lanac!”
Scrooge pogleda oko sebe po podu, očekujući da će se naći okružen pedeset ili šezdeset hvati željeznoga užeta, ali ne vidje ništa.
„Jacobe”, reče molećivo. „Stari Jacobe Marley, recite mi još. Utješite me, Jacobe!”
„Nemam čime da te utješim”, odgovori Duh. „Utjeha dolazi iz drugih krajeva, Ebenezeru Scrooge, a donose je drugi poslanici drugim vrstama ljudi. Ne mogu ti ni reći ono što bih želio. Dopušteno mi je još sasvim malo. Ne mogu se odmoriti, ne mogu ostati, ne mogu se nigdje zadržati. Moj duh nikad nije otišao dalje od naše brojaonice — zapamti! — za života moj duh nikad nije zalazio izvan uskih granica naše mjenjačnice; a preda mnom su mučna putovanja!”
Scrooge je imao običaj, kad god bi se zamislio, gurnuti ruke u džepove hlača. Sada to učini, razmišljajući o onome što je Duh rekao, ali ne podižući pogled niti ustajući s koljena.
„Mora da vam je trebalo mnogo vremena, Jacobe”, primijeti Scrooge poslovnim tonom, premda ponizno i s poštovanjem.
„Vremena!” ponovi Duh.
„Sedam godina mrtav”, zamišljeno reče Scrooge. „A cijelo vrijeme na putu!”
„Cijelo vrijeme”, reče Duh. „Bez odmora, bez mira. Neprekidno mučenje kajanja.”
„Putujete brzo?” upita Scrooge.
„Na krilima vjetra”, odgovori Duh.
„Za sedam ste godina mogli prijeći golemo područje”, reče Scrooge.
Čuvši to, Duh opet kriknu i tako jezivo zveknu lancem u gluhoj noćnoj tišini da bi ga straža s pravom mogla optužiti za remećenje mira.
„O, zarobljen, vezan i okovan dvostrukim lancima”, povika utvara, „a ne znati da će proći vjekovi neprestanoga rada besmrtnih stvorenja na ovoj zemlji prije no što ona uđe u vječnost, a sve dobro za koje je sposobna bude ostvareno. Ne znati da će svakom kršćanskom duhu koji dobrostivo djeluje u svojoj malenoj sferi, kakva god ona bila, smrtni život biti prekratak za goleme mogućnosti dobra. Ne znati da nikakvo kajanje ne može nadoknaditi propuštenu priliku u jednom životu! A takav sam bio ja! O, takav sam bio!”
„Ali uvijek ste bili dobar poslovni čovjek, Jacobe”, promuca Scrooge, koji je sada počeo ovo primjenjivati na sebe.
„Posao!” povika Duh, ponovno kršeći ruke. „Čovječanstvo je bilo moj posao. Opće dobro bilo je moj posao; milosrđe, samilost, strpljivost i dobrohotnost, sve je to bio moj posao. Poslovne transakcije moje trgovine bile su tek kap vode u nepreglednome oceanu mojega posla!”
Podignuo je lanac ispruženom rukom, kao da je on uzrok svoj njegovoj beskorisnoj tuzi, pa ga ponovno teško bacio na pod.
„U ovo doba godine koja se okreće”, reče utvara, „najviše patim. Zašto sam prolazio kroz mnoštva svojih bližnjih oborena pogleda i nikad ga nisam podigao prema onoj blaženoj Zvijezdi koja je Mudrace vodila do siromašnog doma! Zar nije bilo siromašnih domova do kojih bi me njezina svjetlost dovela!”
Scrooge se silno uznemirio slušajući kako utvara tako nastavlja i počeo je snažno drhtati.
„Slušaj me!” povika Duh. „Vrijeme mi je gotovo isteklo.”
„Slušat ću”, reče Scrooge. „Ali nemojte biti prestrogi prema meni! Nemojte kititi govor, Jacobe! Molim vas!”
„Kako se to događa da ti se prikazujem u obliku koji možeš vidjeti, ne smijem ti kazati. Mnogo sam dana i dana sjedio nevidljiv pokraj tebe.”
To nije bila ugodna pomisao. Scrooge zadrhta i obrisa znoj s čela.
„To nije neznatan dio moje pokore”, nastavi Duh. „Večeras sam ovdje da te upozorim kako još imaš priliku i nadu da izbjegneš moju sudbinu. Priliku i nadu koje sam ti ja pribavio, Ebenezeru.”
„Uvijek ste mi bili dobar prijatelj”, reče Scrooge. „Hvala vam!”
„Progonit će te”, nastavi Duh, „tri Duha.”
Scroogeovo se lice izdužilo gotovo koliko i Duhovo.
„Je li to prilika i nada o kojoj ste govorili, Jacobe?” upita drhtavim glasom.
„Jest.”
„Ja... mislim da radije ne bih”, reče Scrooge.
„Bez njihovih posjeta”, reče Duh, „ne možeš se nadati da ćeš izbjeći put kojim ja kročim. Očekuj prvoga sutra, kad zvono otkuca jedan.”
„Zar ne bih mogao sve njih primiti odjednom pa da bude gotovo, Jacobe?” predloži Scrooge.
„Očekuj drugoga sljedeće noći u isto doba. Trećega očekuj noć potom, kad odjekne i zamre posljednji udarac dvanaestice. Ne očekuj da me više vidiš; a ti, za vlastito dobro, zapamti što se među nama dogodilo!”
Kad izgovori te riječi, utvara uze sa stola svoj povoj i omota ga oko glave kao prije. Scrooge je to znao po oštrom zvuku njezinih zuba kad su se čeljusti zavojem spojile. Usudio se ponovno podići pogled i ugledao nadnaravnoga posjetitelja kako stoji uspravno pred njim, s lancem omotanim oko ruke.
Utvara je hodala natraške od njega; sa svakim njezinim korakom prozor se pomalo otvarao, tako da je, kad je stigla do njega, bio širom otvoren.
Mahnu Scroogeu da priđe, i on to učini. Kad su bili udaljeni dva koraka jedan od drugoga, Marleyjev Duh podiže ruku i upozori ga da ne prilazi. Scrooge zastade.
Ne toliko iz poslušnosti koliko od iznenađenja i straha: jer čim je Duh podigao ruku, začu u zraku zbrkane zvukove; nerazgovijetne jecaje tuge i kajanja; jauke neopisive boli i samooptuživanja. Utvara se na trenutak osluškujući pridružila toj žalosnoj tužaljci i odlebdjela u pustu, mračnu noć.
Scrooge pođe za njim do prozora, izvan sebe od znatiželje. Pogleda van.
Zrak je bio ispunjen utvarama koje su nemirno i užurbano lutale amo-tamo, stenjući u prolazu. Svaka je nosila lance poput Marleyjeva Duha; neke malobrojne (možda krive vlade) bile su međusobno povezane; nijedna nije bila slobodna. Scrooge je za života osobno poznavao mnoge od njih. Dobro je poznavao jednu staru utvaru u bijelom prsluku, s golemim željeznim sefom pričvršćenim za gležanj, koja je jadno jadikovala jer nije mogla pomoći nesretnoj ženi s djetetom, koju je vidjela dolje na kućnom pragu. Svima je njima, jasno, najveća bijeda bila to što su nastojali dobrohotno se uplesti u ljudske poslove, a zauvijek su izgubili tu moć.
Nije mogao razabrati jesu li ta bića iščeznula u magli ili ih je magla obavila. No ona i njihovi duhovni glasovi nestadoše zajedno, a noć postade kao što je bila dok je hodao kući.
Scrooge zatvori prozor i pregleda vrata kroz koja je Duh ušao. Bila su dvostruko zaključana, baš kako ih je vlastitim rukama zaključao, a zasuni nisu bili dirani. Pokušao je reći »Glupost!«, ali zastao je već na prvom slogu. Budući da mu je, bilo zbog uzbuđenja koje je proživio, bilo zbog dnevnog umora, kratka pogleda u Nevidljivi svijet, dosadna Duhova razgovora ili kasnog sata, silno trebao odmor, otišao je ravno u krevet, ne svlačeći se, i odmah zaspao.
Drugi dio
Kad se Scrooge probudio, bilo je toliko mračno da je, gledajući iz kreveta, jedva razlikovao prozirni prozor od neprozirnih zidova svoje sobe. Pokušavao je svojim očima, oštrim poput tvora, proniknuti kroz tamu, kad su zvona obližnje crkve otkucala sva četiri četvrt sata. Zato je osluškivao koliko je sati.
Na njegovo veliko zaprepaštenje, teško je zvono nastavilo od šest do sedam, od sedam do osam, pa redom sve do dvanaest, a onda utihnulo. Dvanaest! Bilo je prošlo dva kad je pošao u krevet. Sat nije bio u redu. Mora da se neki ledenjak zaglavio u mehanizmu. Dvanaest!
Pritisnuo je oprugu na svojem ponavljaču da popravi taj najbesmisleniji sat. Njegov brzi, sitni otkucaj izbrojio je dvanaest, pa stao.
»Pa to nije moguće«, reče Scrooge, »da sam prespavao čitav dan i duboko ušao u drugu noć. Nije moguće da se nešto dogodilo sa suncem, pa da je sada podne, a dvanaest je sati!«
Budući da je ta pomisao bila zastrašujuća, iskobeljao se iz kreveta i opipom krenuo do prozora. Morao je rukavom kućnog ogrtača otrti mraz prije nego što je išta mogao vidjeti; a i tada je vidio vrlo malo. Mogao je razabrati samo da je još uvijek vrlo maglovito i iznimno hladno te da se ne čuje kako ljudi trče amo-tamo i stvaraju veliku pomutnju, što bi se zasigurno dogodilo kad bi noć otjerala vedri dan i zavladala svijetom. To mu je bilo veliko olakšanje jer bi »tri dana nakon viđenja ove mjenice isplatite gospodinu Ebenezeru Scroogeu ili po njegovu nalogu«, i tako dalje, postalo tek običan američki vrijednosni papir kad ne bi bilo dana po kojima bi se računalo.
Scrooge se vratio u krevet pa razmišljao i razmišljao, premotavao sve iznova i iznova, ali nije mogao ništa dokučiti. Što je više razmišljao, to je bio zbunjeniji; a što se više trudio ne misliti, to je više mislio.
Marleyjev Duh silno ga je mučio. Svaki put kad bi, nakon zrela razmišljanja, zaključio da je sve to bio san, um bi mu se, poput snažne opruge koja se otpusti, vratio na početni položaj i ponovno mu postavio isto pitanje koje je trebalo do kraja razriješiti: »Je li to bio san ili nije?«
Scrooge je ležao u tom stanju sve dok zvona nisu još tri četvrt sata otkucala; tada se iznenada sjetio da mu je Duh najavio posjet kad zvono otkuca jedan. Odlučio je ostati budan dok taj sat ne prođe; a s obzirom na to da nije mogao zaspati ništa lakše nego što bi mogao otići u Raj, to je možda bila najmudrija odluka koju je mogao donijeti.
Četvrt sata trajalo je toliko dugo da je više puta bio uvjeren kako je nesvjesno zadrijemao i propustio otkucaj. Napokon se začuo u njegovu napetom uhu.
»Ding, dong!«
»Petnaest do«, reče Scrooge brojeći.
»Ding, dong!«
»Pola«, reče Scrooge.
»Ding, dong!«
»Petnaest do jedan«, reče Scrooge.
»Ding, dong!«
»Pun sat«, reče Scrooge pobjedonosno, »i ništa više!«
Progovorio je prije nego što je zazvonilo za puni sat, a tada se ono doista oglasi dubokim, tupim, šupljim i sjetnim jednim otkucajem. Soba se istog trena obasja svjetlošću, a zavjese na njegovu krevetu razmaknuše se.
Zavjese na njegovu krevetu razmaknula je, kažem vam, ruka. Ne zavjese kod njegovih nogu, niti one iza njegovih leđa, nego one prema kojima mu je bilo okrenuto lice. Zavjese na krevetu razmaknuše se; a Scrooge se uspravi u poluležeći položaj i nađe licem u lice s onostranim posjetiteljem koji ih je razmaknuo: tako blizu kao što sam ja sada vama, a ja stojim duhom uz vaš lakat.
Bio je to neobičan lik — nalik djetetu, ali ipak više poput starca, gledanog kroz nekakvu nadnaravnu napravu koja je ostavljala dojam da se udaljio od pogleda i smanjio na dječje razmjere. Kosa, koja mu je visjela oko vrata i niz leđa, bila je bijela kao od starosti; a ipak mu lice nije imalo nijednu boru, a koža mu je bila u najnježnijem cvatu mladosti. Ruke su mu bile vrlo duge i mišićave, kao i šake, kao da je njegov stisak bio neobično snažan. Noge i stopala, oblikovani najistančanije, bili su, poput gornjih udova, goli. Nosio je tuniku od najbjelje bjeline, a oko struka sjajan pojas, prekrasna sjaja. U ruci je držao granu svježe zelene božikovine; a u neobičnoj opreci s tim zimskim simbolom, odjeća mu je bila ukrašena ljetnim cvijećem. No najčudnije od svega bilo je to što mu je iz tjemena izbijao sjajan, jasan mlaz svjetlosti, zahvaljujući kojemu se sve to vidjelo; i zbog kojega je, bez sumnje, u svojim turobnijim trenucima nosio golemu kapu za gašenje svjetlosti, koju je sada držao pod rukom.
Pa ipak, kad ga je Scrooge pogledao sve postojanijim pogledom, ni to nije bilo najčudnije na njemu. Jer kako je pojas čas blistao i svjetlucao na jednom mjestu, čas na drugom, a čas nešto bilo svijetlo, čas tamno, tako se i lik mijenjao u jasnoći: sad bi imao jednu ruku, sad jednu nogu, sad dvadeset nogu, sad par nogu bez glave, sad glavu bez tijela; a od tih dijelova koji su se rastvarali u gustoj tmini u kojoj su nestajali ne bi se vidio nikakav obris. I u samom tom čudu ponovno bi postao cjelovit, jasan i razgovijetan kao prije.
»Jeste li vi Duh, gospodine, čiji mi je dolazak bio nagoviješten?« upita Scrooge.
»Jesam!«
Glas je bio tih i blag. Neobično prigušen, kao da je dopirao izdaleka, a ne stajao tik uz njega.
»Tko ste i što ste?« upita Scrooge.
»Ja sam Duh prošlih Božića.«
»Davno prošlih?« upita Scrooge, motreći njegov maleni rast.
»Ne. Tvojih prošlih.«
Možda Scrooge nikome ne bi znao objasniti zašto, čak ni da ga je tko pitao, ali silno je želio vidjeti Duha s kapom na glavi pa ga je zamolio da se pokrije.
»Što!« uzviknu Duh, »zar bi tako brzo zemaljskim rukama ugasio svjetlost koju ti dajem? Nije li dovoljno što si jedan od onih čije su me strasti natjerale da nosim tu kapu i što me kroz čitave nizove godina prisiljavaju da je navlačim nisko na čelo!«
Scrooge je s poštovanjem zanijekao svaku namjeru da uvrijedi Duha, kao i da je ikad znao kako mu je u bilo kojem razdoblju svojeg života namjerno »nabio kapu na glavu«. Zatim se odvažio upitati što ga je dovelo ovamo.
»Tvoje dobro!« reče Duh.
Scrooge reče da mu je veoma zahvalan, ali nije mogao ne pomisliti kako bi neprekinut noćni počinak više pridonio tom cilju. Duh ga je morao čuti kako razmišlja, jer je odmah rekao:
»Da te izbavim, dakle. Pazi!«
Dok je govorio, ispružio je snažnu ruku i nježno ga uhvatio za nadlakticu.
»Ustani! Pođi sa mnom!«
Scroogeu ne bi koristilo da se poziva na to kako vrijeme i sat nisu pogodni za hodanje; kako je krevet topao, a termometar pokazuje mnogo stupnjeva ispod ništice; kako na sebi ima samo papuče, kućni ogrtač i noćnu kapicu; i kako je tada bio prehlađen. Stisak, premda blag poput ženske ruke, nije se mogao odbiti. Ustao je; no kad je vidio da Duh ide prema prozoru, uhvatio se za njegov ogrtač i preklinjalački ga zadržao.
»Ja sam smrtnik«, usprotivio se Scrooge, »i mogu pasti.«
»Samo me ovdje dotakni«, reče Duh, položivši mu ruku na srce, »pa ćeš biti podržan i u mnogo čemu više od ovoga!«
Čim su te riječi izgovorene, prošli su kroz zid i našli se na otvorenoj seoskoj cesti, s poljima s obje strane. Grad je posve nestao. Nije mu se mogao vidjeti ni trag. S njime su nestali tama i magla, jer bio je to vedar, hladan zimski dan, a tlo je bilo prekriveno snijegom.
»Bože dragi!« reče Scrooge, sklopivši ruke dok se osvrtao oko sebe. »Ovdje sam odrastao. Ovdje sam bio dječak!«
Duh ga blago pogleda. Njegov nježni dodir, premda lagan i trenutačan, kao da se još osjećao pod starčevom kožom. Bio je svjestan tisuću mirisa što su lebdjeli u zraku, a svaki je bio povezan s tisućama misli, nada, radosti i briga odavno, odavno zaboravljenih!
»Usna ti drhti«, reče Duh. »A što ti je to na obrazu?«
Scrooge promrmlja, neobično zastajkujući u glasu, da je to prištić, pa zamoli Duha da ga odvede kamo god želi.
»Sjećaš li se puta?« upita Duh.
»Sjećam!« uskliknu Scrooge žarko. »Mogao bih njime hodati zavezanih očiju.«
»Čudno da si ga toliko godina zaboravljao!« primijeti Duh. »Pođimo dalje.«
Išli su cestom, a Scrooge je prepoznavao svaka vrata, svaki stup i svako stablo; dok se u daljini nije pojavila mala trgovišna varoš, sa svojim mostom, crkvom i vijugavom rijekom. Sada su prema njima kasali neki čupavi poniji, na čijim su leđima jahali dječaci, dozivajući druge dječake u seoskim kolima i zapregama kojima su upravljali seljaci. Svi su ti dječaci bili silno veseli i dovikivali su jedni drugima, dok se široka polja nisu ispunila tako radosnom glazbom da se svjež zrak smijao slušajući je!
„To su tek sjene onoga što je bilo”, reče Duh. „Nisu nas svjesni.”
Veseli putnici približavali su se; a kako su dolazili, Scrooge je svakoga od njih prepoznao i imenovao. Zašto se toliko silno obradovao što ih vidi! Zašto mu se hladno oko zacaklilo, a srce poskočilo kad su prolazili! Zašto ga je obuzela radost kad ih je čuo kako jedni drugima žele sretan Božić, dok su se na raskrižjima i sporednim putovima rastajali, svaki prema svojem domu! Što je Scroogeu značio sretan Božić? Ma, do vraga sa sretnim Božićem! Kakva mu je dobra ikad donio?
„Škola nije sasvim napuštena”, reče Duh. „Ondje je još ostalo jedno dijete, samo i zanemareno od svojih prijatelja.”
Scrooge reče da to zna. I zajeca.
Skrenuli su s glavne ceste, na dobro zapamćenu stazu, i ubrzo stigli do kuće od zagasite crvene opeke, s malom kupolom na krovu, nadvišenom vjetrokazom, a u njoj je visjelo zvono. Bila je to velika kuća, ali kuća osiromašena; prostrane gospodarske prostorije slabo su se koristile, zidovi su im bili vlažni i obrasli mahovinom, prozori razbijeni, a vrata propala. Perad je kokodakala i šepurila se po stajama; a kočije i šupe obrasle su travom. Ni iznutra nije bolje čuvala svoj nekadašnji sjaj; ušavši u sumornu dvoranu i zavirivši kroz otvorena vrata brojnih soba, zatekli su ih oskudno namještene, hladne i prostrane. U zraku se osjećao miris zemlje, a u kući ledena oskudnost, koja se nekako povezivala s prečestim ustajanjem uz svijeću i nedostatnom hranom.
Duh i Scrooge prešli su preko dvorane do vrata na začelju kuće. Ona se pred njima otvoriše i otkriše dugu, ogoljenu, turobnu prostoriju, koju su još pustijom činili redovi jednostavnih klupa i stolova od jelovine. Za jednim od njih usamljeni je dječak čitao kraj slabe vatre; Scrooge je sjeo na klupu i zaplakao ugledavši sebe, jadnog i zaboravljenog, onakva kakav je nekoć bio.
Ni nijemi odjek u kući, ni škripanje i komešanje miševa iza oplata, ni kapljanje s napola odmrznutog žlijeba u tmurnom dvorištu, ni uzdah među bezlisnim granama neke klonule topole, ni besciljno njihanje vrata prazne smočnice, pa ni pucketanje vatre, ništa nije promaklo Scroogeovu srcu, a da ga nije omekšalo i njegovim suzama otvorilo slobodniji put.
Duh ga dotaknu po ruci i pokaza na njegova mlađeg sebe, zadubljena u čitanje. Odjednom se pred prozorom pojavi čovjek u stranoj odjeći, nevjerojatno živ i jasan: za pojasom mu je bila zataknuta sjekira, a za uzdu je vodio magarca natovarena drvima.
„Pa, to je Ali Baba!” uskliknu Scrooge u zanosu. „To je dragi, stari, pošteni Ali Baba! Da, da, znam! Jednoga Božića, kad je ono usamljeno dijete ostalo ovdje sasvim samo, pojavio se prvi put upravo tako. Jadni dječače! A ondje su i Valentine”, reče Scrooge, „i njegov divlji brat Orson; eno ih! A kako se zvao onaj što su ga stavili u ladicu, gdje je zaspao, na Damaškim vratima; zar ga ne vidiš! A Kraljevićev konjušar, okrenut naglavce od džina; eno ga na glavi! I neka mu je tako. Drago mi je. Što se imao ženiti princezom!”
Kad bi Scrooge s takvom silinom svoje naravi govorio o tim temama, neobičnim glasom, napola se smijući, napola plačući, a lice mu bilo zajapureno i uzbuđeno, njegovi bi se poslovni prijatelji u gradu doista veoma iznenadili.
„Eno papige!” povika Scrooge. „Zeleno tijelo i žuti rep, a na vrhu glave nešto poput salate; eno je! Jadni Robin Crusoe, tako ga je zvao kad se vratio kući, nakon što je oplovio otok. ‘Jadni Robin Crusoe, gdje si bio, Robin Crusoe?’ Čovjek je mislio da sanja, ali nije. Bila je to papiga, znate. Eno Petka, bježi glavom bez obzira prema malom zaljevu! Hej! Hop! Hej!”
Zatim, s brzinom prijelaza posve stranom njegovu uobičajenom karakteru, sažalivši se nad nekadašnjim sobom, reče: „Jadni dječače!” i ponovno zaplaka.
„Volio bih”, promrmlja Scrooge, zavukavši ruku u džep i osvrćući se oko sebe nakon što je rukavom obrisao oči, „ali sada je prekasno.”
„Što je bilo?” upita Duh.
„Ništa”, reče Scrooge. „Ništa. Sinoć je pred mojim vratima neki dječak pjevao božićnu pjesmu. Volio bih da sam mu nešto dao; to je sve.”
Duh se zamišljeno nasmiješi i mahnu rukom, govoreći: „Pogledajmo još jedan Božić!”
Scroogeov nekadašnji lik narastao je na te riječi, a soba je postala nešto mračnija i prljavija. Oplate su se stisnule, prozori napukli; komadi žbuke otpali su sa stropa, otkrivajući gole letve; no kako se sve to dogodilo, Scrooge nije znao ništa više od vas. Znao je samo da je sve upravo tako trebalo biti; da se sve to zbilo; da je ondje opet bio sam, nakon što su svi drugi dječaci otišli kući na vesele blagdane.
Sada nije čitao, nego je očajno hodao amo-tamo. Scrooge pogleda Duha i, tužno odmahujući glavom, zabrinuto pogleda prema vratima.
Vrata se otvoriše; utrča djevojčica, mnogo mlađa od dječaka, obavi mu ruke oko vrata, često ga ljubeći, i oslovljavaše ga svojim „dragim, dragim bratom”.
„Došla sam odvesti te kući, dragi brate!” reče djevojčica, plješćući ručicama i saginjući se od smijeha. „Odvesti te kući, kući, kući!”
„Kući, mala Fan?” uzvrati dječak.
„Da!” reče djevojčica, sva ispunjena radošću. „Kući, zauvijek. Kući, za vijeke vjekova. Otac je sada toliko ljubazniji nego prije da je dom poput Neba! Jedne mi je drage večeri, kad sam išla na počinak, tako nježno govorio da sam se usudila još jednom upitati smiješ li se vratiti kući; rekao je da smiješ, pa me poslao po tebe kočijom. A ti ćeš postati muškarac!” reče djevojčica razrogačenih očiju, „i nikada se više nećeš vratiti ovamo; ali prije toga bit ćemo zajedno cijeli Božić i provesti najveselije vrijeme na svijetu.”
„Ti si već prava žena, mala Fan!” uskliknu dječak.
Ona zapljeska rukama i nasmija se te pokuša dotaknuti njegovu glavu; no bila je premalena, pa se opet nasmija i podigla na prste da ga zagrli. Zatim ga je, u dječjoj nestrpljivosti, počela vući prema vratima; a on joj se rado pridruži.
U dvorani se začu strašan glas: „Donesite dolje kovčeg mladoga gospodina Scroogea!” U dvorani se pojavi sam učitelj, koji se nadmeno i okrutno osmjehnu mladome gospodinu Scroogeu i rukovanjem ga baci u užasno stanje duha. Zatim njega i sestru odvede u najstariju, najhladniju i najdrhtaviju salončinu kakva se ikad vidjela; zemljovidi na zidovima i nebeski i zemaljski globusi na prozorima bili su voštani od hladnoće. Ovdje iznese bocu nekakva neobično lagana vina i komad neobično teškog kolača te mladima odredi po porciju tih poslastica; u isti mah posla mršavog slugu da poštaru ponudi čašu „nečega”, a ovaj odgovori da zahvaljuje gospodinu, ali ako je to ono isto piće koje je prije kušao, radije ne bi. U međuvremenu su kovčeg mladoga gospodina Scroogea privezali na krov kočije, pa se djeca vrlo rado oprostiše od učitelja; ušavši u kočiju, veselo se odvezoše niz prilaz kroz vrt, a brzi kotači prskali su mraz i snijeg s tamnog lišća zimzelenih stabala poput vode.
„Uvijek krhko stvorenje, koje je i dašak mogao uvenuti”, reče Duh. „Ali imala je veliko srce!”
„Imala je”, uskliknu Scrooge. „U pravu ste. Neću vam proturječiti, Duše. Bože sačuvaj!”
„Umrla je kao žena”, reče Duh, „i, koliko se sjećam, imala je djecu.”
„Jedno dijete”, uzvrati Scrooge.
„Tako je”, reče Duh. „Vaš nećak!”
Scroogeu kao da je postalo nelagodno, pa kratko odgovori: „Da.”
Premda su tek tog časa ostavili školu za sobom, sada su se našli na užurbanim gradskim ulicama, kojima su prolazili i vraćali se sjenoviti prolaznici; sjenovita kola i kočije otimali su se za prolaz, a vladala je sva vreva i buka pravoga grada. Iz izloga se jasno vidjelo da je i ovdje ponovno božićno vrijeme; ali bila je večer i ulice su bile osvijetljene.
Duh se zaustavi pred vratima jednoga skladišta i upita Scroogea prepoznaje li ih.
„Prepoznajem li ih!” reče Scrooge. „Pa ovdje sam bio šegrt!”
Ušli su. Ugledavši staroga gospodina s perikom od velške kose, kako sjedi za tako visokim pultom da bi, da je bio samo pet centimetara viši, glavom udario o strop, Scrooge uskliknu silno uzbuđen:
„Pa to je stari Fezziwig! Živ i zdrav bio; pa Fezziwig je opet živ!”
Stari Fezziwig odloži pero i pogleda na sat, koji je pokazivao sedam. Protrlja ruke; namjesti svoj prostrani prsluk; sav se razvedri od cipela do svojega organa dobrohotnosti; i povika ugodnim, masnim, bogatim, punim, veselim glasom:
„Hej, tamo! Ebenezer! Dick!”
Scroogeov nekadašnji ja, sada već mladić, žurno uđe, u pratnji svoga kolege šegrta.
„Dick Wilkins, dakako!” reče Scrooge Duhu. „Bože moj, jest. Eno ga. Dick je bio silno vezan za mene. Jadni Dick! Ah, ah!”
„Hej, momci moji!” reče Fezziwig. „Večeras više nema posla. Badnja večer, Dick. Božić, Ebenezer! Hajde da podignemo kapke”, povika stari Fezziwig, oštro pljesnuvši rukama, „prije nego što čovjek stigne reći ni riječ!”
Ne biste vjerovali kako su se ona dvojica bacila na posao! S kapcima su jurnuli na ulicu — jedan, dva, tri — podigli ih na njihova mjesta — četiri, pet, šest — zabravili ih i pričvrstili — sedam, osam, devet — pa se vratili prije nego što biste stigli izbrojiti do dvanaest, zadihani poput trkaćih konja.
„Hili-ho!” povika stari Fezziwig, spretno skočivši s visokoga pulta. „Raščistite, momci, i ostavite nam mnogo mjesta! Hili-ho, Dick! Čirp, Ebenezer!”
Raščistiti! Nije bilo ničega što oni ne bi raščistili, niti što ne bi mogli raščistiti, dok ih je stari Fezziwig promatrao. Sve je bilo gotovo za tren. Svaki komad namještaja odnesen je kao da je zauvijek otpušten iz javne službe; pod je pometen i poškropljen, svjetiljke su podrezane, a na vatru je naloženo gorivo; i skladište je bilo tako ugodna, topla, suha i svijetla plesna dvorana kakvu biste poželjeli vidjeti zimske noći.
Ušao je violinist s notnom knjigom, popeo se na visoki pult, pretvorio ga u orkestar i ugađao violinu kao da ga muči pedeset grčeva u želucu. Ušla je gospođa Fezziwig, savršen, raskošan osmijeh. Ušle su tri gospođice Fezziwig, blistave i mile. Ušlo je šest mladih obožavatelja kojima su slomile srce. Ušli su svi mladići i djevojke zaposleni u tvrtki. Ušla je kućna pomoćnica sa svojim rođakom pekarom. Ušla je kuharica s posebnim prijateljem svojega brata, mljekarom. Ušao je dječak iz kuće preko puta, za kojega se sumnjalo da mu gospodar ne daje dovoljno hrane; pokušavao se sakriti iza djevojke iz kuće dvije kuće dalje, za koju je dokazano da joj je gospodarica čupala uši. Svi su ulazili, jedan za drugim; neki stidljivo, neki smjelo, neki otmjeno, neki nespretno, neki gurajući se, neki vukući; ulazili su kako bilo i na svaki mogući način. A onda su svi zaplesali, po dvadeset parova odjednom; uhvatili se za ruke i okrenuli natrag na drugu stranu; niz sredinu pa opet gore; kružili u raznim oblicima nježnih skupina; stari prvi par uvijek bi se našao na pogrešnom mjestu; novi bi prvi par počeo ispočetka čim bi stigao na svoje mjesto; naposljetku su svi bili prvi parovi, a nijednoga zadnjega da im pomogne! Kad se to napokon zbilo, stari Fezziwig pljesnu rukama da zaustavi ples i povika: „Bravo!” A violinist zaroni svoje užareno lice u vrč piva, posebno namijenjen toj svrsi. No, prezirući odmor, čim se ponovno pojavio, odmah je zasvirao ispočetka, premda još nije bilo plesača, kao da je onoga drugog violinista, iscrpljena, kući odnio na kapku, a da je on sasvim nov čovjek, odlučan nadmašiti ga ili poginuti.
Bilo je još plesova, bilo je i kazni za izgubljene oklade, pa još plesova, bilo je kolača, bilo je punča, bio je velik komad hladne pečenke i velik komad hladnoga kuhanog mesa, bilo je pita s mljevenim mesom i obilje piva. No najveći je događaj večeri uslijedio poslije pečenke i kuhanoga mesa, kad je violinist (lukavac, imajte to na umu! Takav čovjek poznavao je svoj posao bolje nego što biste mu vi ili ja mogli objasniti!) zasvirao „Sir Roger de Coverley”. Tada je stari Fezziwig izašao na ples s gospođom Fezziwig. I to kao prvi par; pred njima je bio prilično zahtjevan zadatak; tri ili četiri i dvadeset parova; ljudi s kojima se nije valjalo šaliti; ljudi koji će plesati i kojima nije padalo na pamet hodati.
No i da ih je bilo dvostruko više — ah, četverostruko — stari Fezziwig bio bi im dorastao, a i gospođa Fezziwig. Što se nje tiče, bila je dostojna biti njegova partnerica u svakom smislu te riječi. Ako to nije velika pohvala, recite mi veću pa ću je izreći. Iz Fezziwigovih listova kao da je izbijala prava svjetlost. Blistali su tijekom plesa poput mjeseca. Ni u jednom trenutku ne biste mogli predvidjeti što će se s njima dogoditi sljedeće. A kad su stari Fezziwig i gospođa Fezziwig prošli čitav ples; korak naprijed i natrag, obje ruke partneru, naklon i poklon, zavoj, provuci se kroz iglu pa natrag na svoje mjesto; Fezziwig je „odskočio” — tako spretno da se činilo kako namiguje nogama, pa se ponovno dočekao na noge bez ijednog posrtaja.
Kad je sat otkucao jedanaest, taj se kućni bal rasuo. Gospodin i gospođa Fezziwig stali su svaki s jedne strane vrata i svakom su pojedinom čovjeku i ženi, dok su izlazili, stisnuli ruku i poželjeli sretan Božić. Kad su svi otišli osim dvojice šegrta, učinili su isto i njima; tako su zamrli veseli glasovi, a mladići su pošli na počinak; spavali su pod pultom u stražnjoj trgovini.
Sve to vrijeme Scrooge se ponašao kao čovjek izvan sebe. Srcem i dušom bio je u tom prizoru i uz svoj nekadašnji ja. Potvrđivao je svaku pojedinost, svega se sjećao, u svemu uživao i proživljavao najneobičnije uzbuđenje. Tek sada, kad su se blistava lica njegova nekadašnjeg ja i Dicka okrenula od njih, sjetio se Duha i postao svjestan da ga Duh netremice gleda, dok mu je svjetlost na glavi jasno plamtjela.
„Sitnica”, reče Duh, „pa da ti budalasti ljudi budu tako zahvalni.”
„Sitnica!” ponovi Scrooge.
Duh mu dade znak da posluša dvojicu šegrta, koji su izlijevali srce hvaleći Fezziwiga; a kad ih je saslušao, reče:
„Pa zar nije? Potrošio je tek nekoliko funti vašega smrtnog novca: tri ili četiri, možda. Je li to toliko da zaslužuje takve pohvale?”
„Nije riječ o tome”, reče Scrooge, razdražen tom primjedbom, i nesvjesno progovori kao svoj nekadašnji, a ne sadašnji ja. „Nije riječ o tome, Duše. On ima moć učiniti nas sretnima ili nesretnima; olakšati nam službu ili je učiniti tegobnom; pretvoriti je u zadovoljstvo ili u muku. Recimo da se njegova moć krije u riječima i pogledima; u stvarima tako sitnim i beznačajnim da ih je nemoguće zbrojiti i prebrojiti: pa što onda? Sreća koju pruža jednako je velika kao da je stajala čitavo bogatstvo.”
Osjetio je pogled Duha i zašutio.
„Što je bilo?” upita Duh.
„Ništa posebno”, reče Scrooge.
„Mislim da ipak nešto jest”, ustraja Duh.
„Ne”, reče Scrooge. „Ne. Volio bih da sada mogu reći koju riječ svojemu činovniku. To je sve.”
Njegov nekadašnji ja ugasi svjetiljke dok je izgovarao tu želju; a Scrooge i Duh ponovno se nađoše jedno uz drugo na otvorenom.
„Vrijeme mi istječe”, primijeti Duh. „Brzo!”
To nije bilo upućeno Scroogeu, ni ikome koga je mogao vidjeti, ali je odmah izazvalo učinak. Jer Scrooge ponovno ugleda sebe. Sada je bio stariji; muškarac u najboljim godinama. Lice mu još nije imalo grube i krute crte poznih godina; ali već su se na njemu počeli pokazivati znaci brige i škrtosti. Oko mu je bilo živahno, pohlepno i nemirno, otkrivajući strast koja je pustila korijen i mjesto na koje će pasti sjena stabla što je raslo.
Nije bio sam, nego je sjedio pokraj lijepe mlade djevojke u žalobnoj odjeći; u očima su joj bile suze, što su se caklile na svjetlosti koja je izbijala iz Duha Prošlih Božića.
„To je malo važno”, reče ona tiho. „Tebi je to vrlo malo važno. Zamijenio me drugi idol; i ako te bude mogao razveseliti i utješiti u danima koji dolaze, kao što bih ja pokušala, nemam opravdanog razloga žaliti.”
„Koji te idol zamijenio?” odvrati on.
„Zlatni.”
„Tako svijet pravedno dijeli!” reče on. „Ništa mu nije toliko teško oprostiti kao siromaštvo; a ništa ne osuđuje s tolikom strogošću kao težnju za bogatstvom!”
„Previše se bojiš svijeta”, odgovori ona blago. „Sve su se tvoje druge nade stopile u nadu da ćeš biti izvan dosega njegova prljavog prijekora. Gledala sam kako se tvoje plemenitije težnje gase jedna po jedna, sve dok te nije posve obuzela glavna strast — dobit. Zar nisam?”
„Pa što onda?” odvrati on. „Čak i ako sam postao toliko mudriji, pa što onda? Moj se odnos prema tebi nije promijenio.”
Odmahnula je glavom.
„Zar jest?”
„Naš je ugovor davno sklopljen. Sklopili smo ga kad smo oboje bili siromašni i zadovoljni time, dok ne bismo, s vremenom, strpljivim radom popravili svoje imovno stanje. Ti si se promijenio. Kad smo ga sklopili, bio si drugi čovjek.”
„Bio sam dječak”, rekao je nestrpljivo.
„I sama ti osjećaji govore da nisi ono što si sada”, odgovorila je. „Ja jesam. Ono što nam je obećavalo sreću dok smo bili jedno srcem, sada je puno jada, kad smo dvoje. Koliko sam često i koliko bolno o tome razmišljala, neću reći. Dovoljno je da sam razmišljala o tome i da te mogu osloboditi.”
„Jesam li ikad tražio da me oslobodiš?”
„Riječima? Ne. Nikad.”
„A čime onda?”
„Promijenjenom naravi; izmijenjenim duhom; drugim životnim ozračjem; drugom Nadom kao velikim ciljem. Svime što je mojoj ljubavi davalo ikakvu vrijednost u tvojim očima. Da se to nikad nije dogodilo među nama”, rekla je djevojka, gledajući ga blago, ali odlučno, „reci mi, bi li me sada potražio i pokušao osvojiti? Ah, ne!”
Činilo se da se, usprkos sebi, pokorio pravednosti te pretpostavke. No uz napor je rekao: „Ti tako misliš.”
„Rado bih mislila drukčije kad bih mogla”, odgovorila je, „nebo mi je svjedok! Kad spoznam ovakvu Istinu, znam koliko mora biti snažna i neodoljiva. Ali kad bi danas, sutra ili jučer bio slobodan, mogu li i ja povjerovati da bi izabrao djevojku bez miraza — ti koji, čak i u povjerljivom razgovoru s njom, sve mjeriš Dobitkom; ili, ako bi je izabrao, kad bi na trenutak bio toliko nevjeran svojem jedinom vodilji, zar ne znam da bi te ubrzo obuzeli kajanje i žaljenje? Znam; i oslobađam te. Punim srcem, iz ljubavi prema čovjeku kakav si nekoć bio.”
Htio je progovoriti, ali ona okrenu glavu od njega i nastavi.
„Možda će ti ovo — a uspomena na ono što je bilo napola mi daje nadu da hoće — nanijeti bol. Vrlo, vrlo brzo odbacit ćeš sjećanje na to, i to rado, kao na beskoristan san iz kojega je dobro što si se probudio. Neka ti bude sretan život koji si izabrao!”
Otišla je od njega i rastali su se.
„Duše!” reče Scrooge. „Ne pokazuj mi više! Odvedi me kući. Zašto uživaš mučiti me?”
„Još jedna sjena!” uzviknu Duh.
„Ništa više!” povika Scrooge. „Ništa više. Ne želim to gledati. Ne pokazuj mi više!”
Ali neumoljivi Duh stisnu ga objema rukama i prisili ga da gleda što se zatim dogodilo.
Bili su na drugome mjestu, u drugom prizoru: u sobi koja nije bila osobito velika ni otmjena, ali je bila puna udobnosti. Kraj zimske vatre sjedila je prekrasna mlada djevojka, toliko nalik onoj prijašnjoj da je Scrooge povjerovao kako je riječ o istoj, sve dok nije ugledao nju, sada lijepu majku, kako sjedi nasuprot svojoj kćeri. U sobi je vladala potpuna graja jer je ondje bilo više djece nego što ih je Scrooge, uzrujan, mogao prebrojiti; a za razliku od slavnog stada iz pjesme, nisu se ponašala kao četrdesetero djece koja čine jedno, nego se svako dijete ponašalo kao njih četrdeset. Posljedice su bile nevjerojatno bučne, ali kao da nikome nije smetalo; naprotiv, majka i kći srdačno su se smijale i silno zabavljale, a ova potonja ubrzo se priključila igrama pa su je mladi razbojnici nemilosrdno opljačkali. Što ne bih dao da sam bio jedan od njih! Premda nikad ne bih mogao biti toliko grub, ne, ne! Za sve blago ovoga svijeta ne bih joj zgnječio tu pletenicu i raspleo je; a onu dragocjenu malu cipelicu ne bih joj skinuo, Bože sačuvaj, ni da mi je o tome ovisio život. A da joj u šali izmjerim struk, kao što su oni činili, ti odvažni mladi vražići, ne bih se usudio; očekivao bih da mi se za kaznu ruka obavije oko njega i da se nikad više ne ispravi. Pa ipak, moram priznati, silno bih želio dotaknuti joj usne; navesti je da progovori kako bi ih otvorila; gledati trepavice njezinih oborenih očiju, a da je ne natjeram da pocrveni; osloboditi valove njezine kose, od kojih bi i jedan jedini pramen bio uspomena neprocjenjive vrijednosti: ukratko, priznajem, želio bih imati slobodu kakvu ima dijete, a ipak biti dovoljno odrastao muškarac da znam koliko ona vrijedi.
Ali tada se začulo kucanje na vratima, a odmah zatim nastala je takva strka da su je, nasmijanu i razbarušene haljine, ponijeli prema vratima, u sredini rumene i bučne skupine, upravo na vrijeme da pozdravi oca, koji se vratio kući u pratnji čovjeka natovarena božićnim igračkama i darovima. A onda povici, guranje i napad na bespomoćnog nosača! Popeli su se na njega, koristeći stolice kao ljestve, zavirivali mu u džepove, otimali pakete u smeđem papiru, čvrsto ga vukli za kravatu, grlili oko vrata, bubnjali mu po leđima i udarali ga nogama, ne mogavši obuzdati ljubav! Povici čuđenja i oduševljenja koji su pratili otvaranje svakog paketa! Strašna vijest da je beba uhvaćena kako trpa u usta tavicu za lutku i da je ozbiljno osumnjičena kako je progutala lažnu puricu zalijepljenu na drveni pladanj! Neizmjerno olakšanje kad se pokazalo da je uzbuna bila lažna! Radost, zahvalnost i ushićenje! Sve je to podjednako neopisivo. Dovoljno je reći da su djeca i njihove emocije postupno napustili salon te se, stubištem kat po kat, popeli na sam vrh kuće; ondje su otišli u krevet i napokon se smirili.
A sada je Scrooge gledao pozornije nego ikad dok je domaćin, s kćeri koja se nježno oslanjala na njega, sjeo s njom i njezinom majkom kraj vlastitog ognjišta; i kad je pomislio da ga je takvo isto biće, jednako ljupko i puno obećanja, moglo zvati ocem i biti proljeće u oskudnoj zimi njegova života, vid mu se silno zamutio.
„Belle”, reče muž, osmjehnuvši se ženi, „danas poslijepodne vidio sam jednog tvog starog prijatelja.”
„Koga?”
„Pogodi!”
„Kako bih mogla? Ma da, znam”, dodala je u istom dahu, smijući se kao i on. „Gospodina Scroogea.”
„Bio je to gospodin Scrooge. Prošao sam pokraj njegova uredskog prozora; a kako prozor nije bio zatvoren i unutra mu je gorjela svijeća, gotovo ga nisam mogao ne vidjeti. Čujem da mu je ortak na samrti; a on je sjedio ondje sam. Doista vjerujem da je sasvim sam na svijetu.”
„Duše!” reče Scrooge slomljenim glasom. „Odvedi me odavde.”
„Rekao sam ti da su ovo sjene onoga što je bilo”, reče Duh. „Nemoj mene kriviti što su takve kakve jesu!”
„Odvedi me!” uzviknu Scrooge. „Ne mogu to podnijeti!”
Okrenuo se prema Duhu i, vidjevši da ga ovaj gleda licem u kojem su se na neki neobičan način nazirali dijelovi svih lica koja mu je pokazao, uhvatio se s njim ukoštac.
„Pusti me! Vrati me natrag. Ne proganjaj me više!”
U tom hrvanju — ako se tako može nazvati borba u kojoj Duh, ne pružajući vidljiv otpor, nije bio uznemiren nikakvim protivnikovim naporom — Scrooge je opazio da mu svjetlost gori snažno i blistavo; naslućujući maglovito da ona ima vlast nad njim, zgrabio je kapicu za gašenje svijeće i naglim pokretom pritisnuo je Duhu na glavu.
Duh se pod njom spustio, tako da mu je kapica prekrila cijelo tijelo; ali premda ju je Scrooge pritiskao svom snagom, nije mogao sakriti svjetlost: ona se u neprekinutom mlazu prosipala ispod nje po podu.
Osjećao je da je iscrpljen i svladan neodoljivom pospanošću; a zatim je shvatio da je u vlastitoj spavaćoj sobi. Još je jednom stisnuo kapicu, a ruka mu se pritom opustila; jedva je stigao zateturati do kreveta prije nego što je utonuo u dubok san.
Treći dio
Probudivši se usred neobično snažnog hrkanja i uspravivši se u krevetu da sabere misli, Scrooge nije morao čekati da mu kažu kako je zvono ponovno otkucalo jedan sat. Osjećao je da je svijest povratio u pravi čas, upravo zato da se sastane s drugim glasnikom poslanim k njemu posredovanjem Jacoba Marleyja. No kad se počeo pitati koju će mu od zavjesa ovaj novi utvarni gost razmaknuti, obuze ga takva nelagoda i studen da ih je sve razmaknuo vlastitim rukama; zatim je ponovno legao i budno motrio svuda oko kreveta. Htio je izazvati Duha čim se pojavi; nije želio da ga ovaj zatekne nespremna i učini ga nervoznim.
Gospoda opuštene ćudi, koji se diče time što poznaju pokoji trik i obično znaju koliko je sati, širok raspon svoje sklonosti pustolovinama izražavaju tvrdnjom da su spremni na sve, od igre pismo-glava do ubojstva; a između tih suprotnih krajnosti, bez sumnje, leži prilično širok i raznovrstan raspon mogućnosti. Ne usuđujući se za Scroogea tvrditi nešto tako odvažno, slobodno mogu pozvati da povjerujete kako je bio spreman na čitav niz najčudnijih pojava te da ga ništa između bebe i nosoroga ne bi previše začudilo.
Sada, premda spreman gotovo na sve, nipošto nije bio spreman na ništa; pa se, kad je zvono otkucalo jedan, a nikakav se lik nije pojavio, tresući se silovito. Prošlo je pet minuta, deset minuta, četvrt sata, a ipak se ništa nije pojavilo. Sve to vrijeme ležao je na krevetu, u samoj jezgri i središtu plamenog rumenog svjetla, koje je obasjalo sobu kad je sat objavio taj čas; a to je svjetlo, jer nije bilo ništa drugo doli svjetlo, bilo strašnije od desetak duhova, budući da nije mogao razabrati što znači ni što namjerava; ponekad se čak bojao da je upravo u tom trenutku zanimljiv slučaj spontanoga izgaranja, a da nema ni utjehu da to zna. Naposljetku je, međutim, počeo misliti — kao što bismo ti ili ja pomislili isprva; jer uvijek je onaj tko se ne nalazi u nevolji taj koji zna što je u njoj trebalo učiniti i koji bi to, bez sumnje, i učinio — naposljetku je, velim, počeo misliti kako bi izvor i tajna toga sablasnog svjetla mogli biti u susjednoj sobi, odakle se, pomnije promatrajući, činilo da ono sjaji. Kad mu se ta misao posve usadila u glavu, tiho je ustao i u papučama odšuljao se do vrata.
Čim je Scrooge položio ruku na bravu, neobičan ga je glas zazvao imenom i pozvao da uđe. Poslušao je.
Bila je to njegova soba. U to nije bilo sumnje. Ali doživjela je čudesnu preobrazbu. Zidovi i strop bili su tako okićeni svježim zelenilom da je soba izgledala kao pravi šumarak; posvuda su se u njemu blistavo caklile sjajne bobice. Svježe lišće božikovine, imele i bršljana odbijalo je svjetlost kao da je ondje razasuto mnoštvo malenih zrcala; a uz dimnjak se razgorjela tako silna vatra, kakvu ona tupa okamenjena ognjišna jama nije poznavala još od Scroogeovih ni Marleyjevih dana, niti tijekom mnogih i mnogih minulih zimskih doba. Na podu su bile naslagane, tvoreći nekakav prijestol, purice, guske, divljač, perad, hladetina, golemi komadi mesa, odojci, dugi vijenci kobasica, pite s mesom, pudinzi od šljiva, bačve kamenica, užareni kesteni, jabuke rumenih obraza, sočne naranče, slasne kruške, goleme kolače za Dvanaestu noć i zdjele punča što se pušio, pa je soba bila zamagljena njihovim slasnim isparavanjem. U raskošnoj udobnosti, na tom je ležaju sjedio veseli Div, veličanstven prizor; u ruci je držao plamteću buktinju, oblikom nalik rogu izobilja, i visoko je podigao da obasja Scroogea dok se ovaj oprezno pomaljao oko vrata.
„Uđite!” uskliknu Duh. „Uđite! I bolje me upoznajte, čovječe!”
Scrooge je bojažljivo ušao i pred tim Duhom pognuo glavu. Više nije bio onaj prkosni Scrooge kakav je nekoć bio; i premda su Duhove oči bile vedre i blage, nije ih volio susresti.
„Ja sam Duh Božićne sadašnjosti”, reče Duh. „Pogledajte me!”
Scrooge ga pobožno posluša. Bio je odjeven u jednostavnu zelenu halju ili plašt, obrubljen bijelim krznom. Odjeća je tako labavo padala s njegova lika da mu je prostrano poprsje bilo golo, kao da prezire svaku vještinu kojom bi ga se moglo zaštititi ili sakriti. I stopala koja su se vidjela ispod širokih nabora odjeće bila su bosa; na glavi nije imao nikakva drugog pokrivala osim vijenca od božikovine, ovdje-ondje ukrašenog sjajnim ledenicama. Dugi tamnosmeđi uvojci bili su mu raspušteni; baš kao što su slobodni bili i njegovo dobroćudno lice, blistavo oko, otvorena ruka, vedar glas, neusiljeno držanje i radosno raspoloženje. Oko pasa mu je bio opasan starinski bodež; no u njemu nije bilo mača, a drevnu je koricu izjela hrđa.
„Nikad prije niste vidjeli nekoga poput mene!” uskliknu Duh.
„Nikad”, odgovori mu Scrooge.
„Zar nikad nisi hodao sa mlađim članovima moje obitelji; mislim — jer ja sam vrlo mlad — sa svojom starijom braćom, rođenom ovih posljednjih godina?” nastavi Utvara.
„Mislim da nisam”, reče Scrooge. „Bojim se da nisam. Imaš li mnogo braće, Duše?”
„Više od osamnaest stotina”, reče Duh.
„Silna obitelj koju treba uzdržavati!” promrmlja Scrooge.
Duh Božićne sadašnjosti ustade.
„Duše”, krotko reče Scrooge, „odvedi me kamo god želiš. Sinoć sam pošao na silu i naučio lekciju koja već djeluje na mene. Večeras, ako me imaš čemu poučiti, dopusti mi da iz toga izvučem korist.”
„Dotakni moj plašt!”
Scrooge učini kako mu je rečeno i čvrsto ga se uhvati.
Božikovina, imela, crvene bobice, bršljan, purice, guske, divljač, perad, hladetina, meso, svinje, kobasice, kamenice, pite, pudinzi, voće i punč — sve je istog časa nestalo. Nestali su i soba, vatra, rumeni sjaj i noćni čas, a njih su dvojica stajala na gradskim ulicama božićnog jutra; ondje su ljudi, jer je vrijeme bilo oštro, struganjem snijega s pločnika pred svojim domovima i s krovova stvarali grubu, ali živahnu i nimalo neugodnu glazbu. A dječaci su se silno veselili gledajući kako se snijeg u grudama obrušava na cestu i rasprskava u male umjetne snježne oluje.
Pročelja kuća bila su dovoljno crna, a prozori još crnji, u kontrastu s glatkim bijelim pokrivačem snijega na krovovima i prljavijim snijegom na tlu; taj su posljednji sloj teški kotači kola i zaprežnih vozila izbrazdali dubokim kolotrazima, koji su se stotinama puta presijecali ondje gdje su se glavne ulice račvale, tvoreći zamršene kanale što ih je bilo teško razaznati u gustome žutom blatu i ledenoj vodi. Nebo je bilo tmurno, a najkraće ulice zakrčene prljavom maglom, napola otopljenom, napola smrznutom; njezine su teže čestice padale poput pljuska čađavih atoma, kao da su se svi dimnjaci Velike Britanije složno zapalili i gorjeli do mile volje. Ni klima ni grad nisu bili osobito vedri, pa ipak je posvuda vladao takav vedar ugođaj kakav bi najvedrije ljetno nebo i najblistavije ljetno sunce uzalud pokušavali širiti.
Jer ljudi koji su na krovovima lopatama čistili snijeg bili su veseli i razdragani; dovikivali su jedni drugima s krovnih ograda, a tu i tamo razmijenili bi šaljivu snježnu grudu — mnogo dobrodušniji projektil od mnoge dosjetke izrečene riječima — pa bi se od srca smijali kad bi pogodila cilj, a jednako tako i kad bi promašila. Trgovine peradi bile su još napola otvorene, a voćarnice su blistale u punom sjaju. Na vratima su se izležavale goleme, okrugle, trbušaste košare s kestenima, oblikom nalik prslucima veselih staraca, a u svojoj apoplektičnoj raskoši prelijevale su se na ulicu. Rumeni, smeđi, široki španjolski lukovi sjajili su od bujnosti poput španjolskih fratara; sa svojih su polica nestašno i lukavo namigivali djevojkama u prolazu, koje su stidljivo bacale pogled na obješenu imelu. Kruške i jabuke bile su naslagane u visoke, raskošne piramide; grozdovi su visjeli na istaknutim kukama, ondje obješeni zbog dobrohotnosti trgovaca, da prolaznicima besplatno rastu zazubice; hrpe lješnjaka, smeđih i obraslih mahovinom, mirisom su podsjećale na davne šetnje šumom i ugodno šuškanje kroz lišće koje sežu do gležnjeva; zdepasti, tamnoputi Norfolk Biffini isticali su žutilo naranči i limuna, a zbog svojih sočnih, zbijenih oblika usrdno su preklinjali da ih se u papirnatim vrećicama ponese kući i pojede poslije večere. Čak su i zlatne i srebrne ribice, izložene među tim biranim plodovima u zdjeli, premda pripadnice trome rase usporene krvi, kao da znale da se nešto događa; pa su sve do jedne, hvatajući zrak, plivale ukrug po svojem malom svijetu, polako i bez strasti uzbuđene.
Trgovine mješovitom robom! Ah, te trgovine! Gotovo zatvorene, možda s dva spuštena kapka, a možda samo s jednim; ali kroz te pukotine takvi prizori! Nije bilo samo to što su vage spuštane na pult uz veseo zveket, ni što su se špaga i kolut tako spretno razdvajali, ni što su se limenke tresle gore-dolje kao u mađioničarskim trikovima, ni čak što su se pomiješani mirisi čaja i kave tako ugodno širili nosnicama, ni čak što je bilo toliko grožđica, i to rijetkih, što su bademi bili iznimno bijeli, štapići cimeta tako dugi i ravni, ostali začini tako slasni, a kandirano voće tako obloženo i poprskano rastopljenim šećerom da bi i najhladniji promatrači osjetili nesvjesticu, a zatim i mučninu. Nije bilo ni to što su smokve bile sočne i mesnate, što su se francuske šljive rumenjela u skromnoj kiselkastosti svojih raskošno ukrašenih kutija, ni što je sve bilo za jelo i odjeveno u božićno ruho; nego su kupci bili toliko užurbani i željni, u nadi koju im je taj dan obećavao, da su se na vratima sudarali, mahnito zalupali svojim pletenim košarama, ostavljali kupovinu na pultu pa se trkom vraćali po nju i počinjali stotine sličnih zbrka, sve u najboljem raspoloženju; dok su trgovac i njegovi ljudi bili toliko srdačni i vedri da su uglađena srca kojima su straga zakopčavali pregače mogla biti njihova vlastita, nošena izvana na opći uvid, da ih božićne vrane kljucaju ako im se prohtije.
Ali ubrzo su zvonici pozvali sve dobre ljude u crkvu i kapelu, i oni pohrliše ulicama, odjeveni u svoje najbolje i ozarena lica. U isti mah iz desetaka sporednih ulica, uličica i bezimenih prolaza iziđe bezbroj ljudi, noseći svoje objede u pekarnice. Prizor tih siromašnih slavljenika veoma je zanimao Duha, jer je stajao sa Scroogeom pokraj sebe na vratima jedne pekarnice i, skidajući poklopce dok su prolazili oni koji su nosili jela, posipao ih tamjanom iz svoje baklje. A to je bila posve neobična baklja, jer bi, kad bi se tu i tamo među nosiocima objeda, koje su jedni druge gurali, začule ljutite riječi, iz nje kanulo nekoliko kapi vode na njih i odmah bi im se vratilo dobro raspoloženje. Jer govorili su da je sramota svađati se na Božić. I jest! Bog ga blagoslovio, doista jest!
S vremenom su zvona utihnula, a pekarnice se zatvorile; pa ipak, nad svakom se pekarskom peći, u odmrznutoj vlažnoj mrlji, blagotvorno ocrtavao prizor svih tih objeda i njihova kuhanja; ondje se pločnik pušio kao da se i njegovo kamenje kuha.
„Ima li poseban okus ono što posipate iz svoje baklje?” upita Scrooge.
„Ima. Moj vlastiti.”
„Bi li odgovarao bilo kakvu objedu toga dana?” upita Scrooge.
„Svakomu koji je darovan od srca. Ponajviše siromašnom.”
„Zašto ponajviše siromašnom?” upita Scrooge.
„Jer mu je najpotrebniji.”
„Duše”, reče Scrooge nakon kratka razmišljanja, „čudim se da bi baš ti, od svih bića u mnogim svjetovima oko nas, želio tim ljudima uskratiti priliku za nevino uživanje.”
„Ja!” povika Duh.
„Uskratio bi im mogućnost da jedu svaki sedmi dan, koji je često jedini dan kad se uopće može reći da jedu”, reče Scrooge. „Zar ne?”
„Ja!” povika Duh.
„Želiš da se ta mjesta zatvore sedmoga dana?” reče Scrooge. „A to dođe na isto.”
„Ja to želim!” uzviknu Duh.
„Oprostite ako griješim. To je učinjeno u vaše ime, ili barem u ime vaše obitelji”, reče Scrooge.
„Na ovoj vašoj zemlji ima ljudi”, odvrati Duh, „koji tvrde da nas poznaju i u naše ime čine djela strasti, oholosti, zlobe, mržnje, zavisti, netrpeljivosti i sebičnosti; a nama su i svoj našoj rodbini strani kao da nikad nisu živjeli. Zapamtite to i njihova djela pripisujte njima, a ne nama.”
Scrooge obeća da će tako činiti, pa nastaviše, nevidljivi kao i prije, prema predgrađu. Duh je imao neobično svojstvo, što je Scrooge opazio u pekarnici: usprkos svojoj golemoj veličini, lako se mogao smjestiti na svakome mjestu; i pod niskim je krovom stajao jednako graciozno i nadnaravno kao što bi mogao stajati u kakvoj visokoj dvorani.
A možda ga je radost koju je dobri Duh osjećao pokazujući tu svoju moć, ili pak njegova vlastita dobroćudna, velikodušna i srdačna narav te suosjećanje sa svim siromasima navelo ravno u Scroogeovu pisarevu kuću; onamo je, naime, pošao i poveo Scroogea sa sobom, držeći ga za skut; a na pragu se Duh nasmiješio i zastao da blagoslovi dom Boba Cratchita posipajući ga iz svoje baklje. Pomislite samo! Bob je sam zarađivao tek petnaest „Bobova” tjedno; subotom bi u džep spremio samo petnaest primjeraka vlastitoga krsnog imena; pa ipak je Duh sadašnjega Božića blagoslovio njegovu kućicu s četiri sobe!
Tada ustade gospođa Cratchit, Bobova žena, skromno odjevena u haljinu preokrenutu i prepravljenu, ali ukrašenu vrpcama, koje su jeftine, a za šest penija pružaju lijepu sliku; i postavi stol uz pomoć Belinde Cratchit, svoje druge kćeri, također okićene vrpcama; dok je mladi gospodin Peter Cratchit zabadao vilicu u lonac s krumpirima, a kutove svoje golemo raskošne košulje (Bobova osobna imovina, koju je toga dana ustupio sinu i nasljedniku u čast blagdana) ugurao u usta, radujući se što je tako sjajno odjeven i čeznući da pokaže svoje rublje u otmjenim parkovima. A sad su utrčala dva mlađa Cratchita, dječak i djevojčica, vičući da su pred pekarnicom namirisali gusku i prepoznali je kao svoju; i uživajući u raskošnim mislima o kadulji i luku, mladi su Cratchiti plesali oko stola i uzdizali gospodina Petera Cratchita do neba; on je pak, ne ponoseći se, premda su ga ovratnici gotovo gušili, raspirivao vatru, sve dok krumpiri, koji su se sporo kuhali i ključali, nisu glasno pokucali na poklopac lonca da ih puste van i ogule.
„Pa gdje li je samo tvoj dragi otac?” reče gospođa Cratchit. „A i tvoj brat, Tiny Tim! A Martha prošlog Božića nije kasnila ni upola toliko!”
„Evo Marthe, majko!” reče djevojka i pojavi se dok je govorila.
„Evo Marthe, majko!” povikaše dva mlađa Cratchita. „Ura! Kakva je to guska, Martha!”
„Pa, mila moja, neka te Bog čuva, kako si zakasnila!” reče gospođa Cratchit, poljubivši je desetak puta i revno joj skidajući šal i šeširić.
„Sinoć smo imali mnogo posla da sve dovršimo”, odgovori djevojka, „a jutros smo morali sve pospremiti, majko!”
„Dobro! Nema veze, samo da si došla”, reče gospođa Cratchit. „Sjedni kraj vatre, mila moja, i ugrij se, Bog te blagoslovio!”
„Ne, ne! Otac dolazi!” povikaše dva mlađa Cratchita, koji su bili posvuda odjednom. „Sakrij se, Martha, sakrij!”
Martha se tako sakrila, a unutra uđe mali Bob, otac, s barem tri stope toplog šala, ne računajući rese, koje su mu visjele niz prsa; odjeća mu je bila zakrpana i iščetkana da izgleda prikladno za blagdan, a Tiny Tim sjedio mu je na ramenu. Jao Tiny Timu, nosio je malu štaku, a noge su mu bile poduprte željeznim okvirom!
„Pa gdje nam je Martha?” povika Bob Cratchit, osvrćući se.
„Neće doći”, reče gospođa Cratchit.
„Neće doći!” reče Bob, naglo izgubivši svoje dobro raspoloženje; jer cijelim putem iz crkve bio je Timov bojni konj, a kući je dojurio sav razigran. „Neće doći na Božić!”
Marthi nije bilo milo vidjeti ga razočarana, makar i u šali; zato prerano iziđe iza vrata ormara i potrča mu u zagrljaj, dok su dva mlađa Cratchita požurivala Tiny Tima i odvela ga u kuhinjicu, da bi čuo kako se puding pjeva u bakrenom kotlu.
„A kako se držao mali Tim?” upita gospođa Cratchit, kad je Boba razuvjerila i kad je Bob izgrlio kćer koliko mu je srce željelo.
„Dobar kao zlato”, reče Bob, „i još bolji. Nekako postane zamišljen, toliko sjedi sam, i smišlja najčudnije stvari koje ste ikad čuli. Dok smo se vraćali, rekao mi je da se nada kako su ga ljudi vidjeli u crkvi, jer je bogalj, pa bi im možda bilo drago da se na Božić sjete tko je učinio da hromi prohodaju, a slijepi progledaju.”
Bobu je glas podrhtavao dok im je to govorio, a još je više zadrhtao kad je rekao da Tiny Tim postaje snažan i zdrav.
Na podu se začula živahna kuckava štaka i Tiny Tim se, prije nego što je itko stigao išta reći, vratio, a brat i sestra otpratili su ga do stolčića kraj vatre; dok je Bob, zasukavši rukave — kao da bi se, siromah, mogli još više odrpati — miješao u vrču nekakav vruć napitak od džina i limuna, pa ga zavrtio u krug i stavio na ploču peći da krčka; gospodin Peter i dva sveprisutna mlađa Cratchita otišli su po gusku, s kojom su se ubrzo vratili u svečanoj povorci.
Nastala je takva strka da bi čovjek pomislio kako je guska najrjeđa od svih ptica, pernata neobičnost uz koju je crni labud nešto sasvim uobičajeno — a u toj je kući, uistinu, bilo gotovo baš tako. Gospođa Cratchit zagrijala je umak (unaprijed pripravljen u malom lončiću) da je zacvrčao; gospodinčić Peter nevjerojatnom je žestinom gnječio krumpir; gospođica Belinda zasladila je umak od jabuka; Martha je brisala vruće tanjure; Bob je posjeo Malog Tima kraj sebe, u tijesan kutak za stolom; dva mlađa Cratchita postavila su stolce za sve, ne zaboravivši ni sebe, pa su na svojim mjestima stajali kao stražari i trpali žlice u usta, da ne bi počeli vikati za guskom prije nego što na njih dođe red. Napokon su jela iznesena i izrečena je molitva. Potom je nastala bez daha tišina dok je gospođa Cratchit polako prelazila pogledom duž noža za rezanje, spremajući se zarinuti ga u prsa; ali kad je to učinila i kad je iznutra pokuljao dugo očekivani nadjev, oko cijeloga se stola pronio uzvik oduševljenja, a čak je i Mali Tim, uzbuđen zbog dvojice mlađih Cratchita, udarao drškom noža o stol i slabašno uskliknuo: „Ura!”
Takve guske nikad nije bilo. Bob je rekao da ne vjeruje kako je ikad bila pečena takva guska. Njezina mekoća i okus, veličina i niska cijena bili su predmet općeg divljenja. Uz umak od jabuka i pire od krumpira, bila je dovoljna večera za cijelu obitelj; štoviše, kako je gospođa Cratchit radosno rekla (gledajući jednu sićušnu koščicu na pladnju), na kraju je nisu ni svu pojeli! Pa ipak, svi su se najeli, a najmlađi Cratchiti osobito su bili zamazani kaduljom i lukom sve do obrva! No kad je gospođica Belinda promijenila tanjure, gospođa Cratchit sama je napustila sobu — previše uzrujana da bi podnijela svjedoke — kako bi izvadila puding i donijela ga.
A što ako nije dovoljno kuhan! A što ako se raspadne kad ga istresu! A što ako se netko prebacio preko zida dvorišta i ukrao ga dok su se oni veselili uz gusku — od te su pretpostavke dva mlađa Cratchita problijedjela kao krpa! Zamišljali su svakojake strahote.
Oho! Koliko pare! Puding je izašao iz kotla. Miris kao na dan pranja rublja! To je bila krpa. Miris kao da su se zalogajnica i slastičarnica nalazile jedna do druge, a uz njih i praonica! To je bio puding! Za pola minute ušla je gospođa Cratchit — zajapurena, ali ponosno nasmijana — s pudingom, nalik pjegavoj topovskoj kugli, tako čvrstim i tvrdim, kako plamti u dobrom decilitru zapaljene rakije, ukrašen božikovinom zabodenom u vrh.
„O, kakav divan puding!” rekao je Bob Cratchit, sasvim mirno, da ga smatra najvećim uspjehom gospođe Cratchit otkako su se vjenčali. Gospođa Cratchit rekla je da će, sad kad joj je pao kamen sa srca, priznati kako je sumnjala da ima dovoljno brašna. Svatko je imao nešto reći o njemu, ali nitko nije ni rekao ni pomislio da je puding premalen za tako veliku obitelj. To bi bila čista hereza. Svaki bi Cratchit pocrvenio već i od same pomisli da tako nešto natukne.
Napokon je večera bila gotova, stolnjak je uklonjen, ognjište pometeno, a vatra raspirena. Pošto su kušali napitak u vrču i ocijenili ga savršenim, na stol su stavili jabuke i naranče, a na vatru lopatu punu kestena. Tada se cijela obitelj Cratchit okupila oko ognjišta u onome što je Bob Cratchit nazvao krugom, premda je mislio na polukrug; a pokraj Bobova lakta stajala je obiteljska raskošna zbirka staklenog posuđa. Dvije čaše i šalica za kremu bez drške.
Ipak su te posude jednako dobro držale vrući napitak iz vrča kao i zlatni pehari; a Bob ga je razdijelio blistava lica, dok su kesteni na vatri glasno prskali i pucali. Tada Bob predloži:
„Sretan Božić svima nama, dragi moji. Bog nas blagoslovio!”
Na što je cijela obitelj složno ponovila njegove riječi.
„Bog blagoslovio svakoga od nas!” rekao je Mali Tim na kraju.
Sjedio je sasvim priljubljen uz oca na svojoj maloj stolici. Bob je držao njegovu sitnu, klonulu ručicu u svojoj, kao da voli dijete i želi ga zadržati kraj sebe, a strepi da bi mu ga mogli oduzeti.
„Duše”, reče Scrooge s zanimanjem kakvo dotad nije osjetio, „reci mi hoće li Mali Tim živjeti.”
„Vidim prazno mjesto”, odgovori Duh, „u siromašnom kutu kraj ognjišta, i štaku bez vlasnika, brižno sačuvanu. Ako budućnost ne izmijeni te sjene, dijete će umrijeti.”
„Ne, ne”, reče Scrooge. „O, ne, dobri Duše! Reci da će biti pošteđen.”
„Ako budućnost ne izmijeni te sjene, nitko drugi iz moga roda”, odvrati Duh, „neće ga ovdje zateći. Pa što onda? Ako mu je suđeno umrijeti, bolje da umre i smanji višak stanovništva.”
Scrooge je pognuo glavu čuvši kako Duh ponavlja njegove vlastite riječi, i obuzeše ga kajanje i žalost.
„Čovječe”, reče Duh, „ako si čovjek srcem, a ne od kamena, prestani s tim opakim frazama dok ne otkriješ koliki je višak i gdje se nalazi. Hoćeš li ti odlučivati koji će ljudi živjeti, a koji umrijeti? Možda si u očima Neba bezvrijedniji i manje dostojan života od milijuna poput djeteta ovoga siromaha. O, Bože! Čuti kukca na listu kako presuđuje da je među svojom gladnom braćom u prašini života i previše!”
Scrooge se pokorio Duhovu ukoru i dršćući oborio pogled na zemlju. Ali brzo ga je podigao kad je začuo svoje ime.
„Gospodin Scrooge!” reče Bob. „Nazdravit ću gospodinu Scroogeu, utemeljitelju ove gozbe!”
„Utemeljitelju gozbe, doista!” uskliknula je gospođa Cratchit, crveneći se. „Voljela bih da mi je ovdje. Rekla bih mu što ga ide, pa neka se time časti; nadam se da bi imao dobar tek.”
„Draga moja”, reče Bob, „djeca! Božić je.”
„Doista bi to morao biti Božić”, rekla je, „kad čovjek nazdravlja tako odvratnom, škrtom, tvrdom i bešćutnom čovjeku kao što je gospodin Scrooge. Znaš ti da je takav, Roberte! Nitko to ne zna bolje od tebe, jadniče!”
„Draga moja”, blago je odgovorio Bob, „Božić je.”
„Nazdravit ću mu zbog tebe i zbog ovoga dana”, reče gospođa Cratchit, „ali ne zbog njega. Živio dugo! Sretan Božić i sretna Nova godina! Bit će vrlo veseo i sretan, u to nimalo ne sumnjam!”
Djeca su zatim i sama nazdravila. To je bilo prvo što su učinili bez imalo srdačnosti. Mali Tim nazdravio je posljednji, ali za to nije mario ni dvije pare. Scrooge je bio baukom obitelji. Spominjanje njegova imena bacilo je tamnu sjenu na društvo, koja se nije razišla punih pet minuta.
Kad je sjena napokon nestala, bili su deset puta veseliji nego prije, naprosto od olakšanja što su se riješili Scroogea Zlokobnog. Bob Cratchit ispričao im je da ima na oku mjesto za gospodinčića Petera, koje bi mu, ako ga dobije, donosilo punih pet šilinga i šest penija tjedno. Dva mlađa Cratchita silno su se smijala pomisli da Peter postane poslovan čovjek; a sam je Peter zamišljeno gledao u vatru između svojih ovratnika, kao da razmatra kakva bi ulaganja odabrao kad počne primati taj zapanjujući prihod. Martha, koja je bila siromašna šegrtica kod modistice, ispričala im je kakav posao mora obavljati, koliko sati radi bez predaha i kako sutra ujutro namjerava dugo odležati, da se dobro odmori; sutra je bio blagdan koji je provodila kod kuće. Ispričala je i kako je prije nekoliko dana vidjela jednu groficu i jednog lorda te kako je lord „bio otprilike visok kao Peter”; na što je Peter podigao ovratnike tako visoko da mu se ne bi vidjela glava da ste bili ondje. Cijelo su vrijeme kesteni i vrč kružili od ruke do ruke; a malo zatim Mali Tim otpjevao im je pjesmu o izgubljenom djetetu koje putuje po snijegu; imao je žaloban glasić i doista ju je vrlo lijepo otpjevao.
U svemu tome nije bilo ničega osobita. Nisu bili naočit obitelj; nisu bili dobro odjeveni; cipele im nisu bile ni blizu vodonepropusne; odjeća im je bila oskudna; a Peter je možda poznavao, a vrlo vjerojatno i poznavao, unutrašnjost zalagaonice. Ali bili su sretni, zahvalni, zadovoljni jedni drugima i pomireni sa svojim životom; a kad su se počeli gubiti iz vida, i izgledali još sretniji pod sjajnim iskrama koje je Duhova baklja pri rastanku rasipala po njima, Scrooge ih je promatrao, osobito Malog Tima, sve do samoga kraja.
Dotad se već smrkavalo, a snijeg je padao prilično gusto; i dok su Scrooge i Duh prolazili ulicama, divan je bio sjaj razbuktalih ognjišta u kuhinjama, salonima i sobama svake vrste. Ondje je treperenje plamena otkrivalo pripreme za ugodnu večeru, s vrućim tanjurima koji su se do kraja zagrijavali pred vatrom i tamnocrvenim zavjesama, spremnima da se navuku i zapriječe hladnoću i mrak. Tamo su sva djeca ukućana trčala na snijeg u susret svojim udanim sestrama, oženjenoj braći, rođacima, stričevima i tetama, nastojeći ih prva pozdraviti. Ondje su se, opet, na prozorskim zastorima vidjele sjene gostiju koji su se okupljali; a tamo je skupina krasnih djevojaka, sve s kapuljačama i u krznenim čizmama, sve odreda brbljajući, lakoćom odskakutala do kuće nekog obližnjeg susjeda; teško onom samcu koji bi ih vidio kako ulaze — lukave vještice, dobro su to znale — sjajne od radosti!
Ali, sudeći po mnoštvu ljudi koji su išli na prijateljska okupljanja, čovjek bi mogao pomisliti da kod kuće nema nikoga da ih dočeka kad stignu, a ne da ih svaka kuća očekuje i loži vatru do pola dimnjaka. Blagoslovljeno bilo to sve, kako se Duh radovao! Kako je raširio široke grudi, otvorio prostrani dlan i plovio dalje, obilno izlijevajući svojom darežljivom rukom vedru i bezazlenu radost na sve što mu se našlo nadohvat! Čak se i ulični palitelj svjetiljki, koji je išao naprijed, točkajući sumračnu ulicu tračcima svjetlosti, i koji je bio odjeven za večernji izlazak, glasno nasmijao kad je Duh prošao pokraj njega, premda palitelj nije ni slutio da mu je društvo itko osim Božića!
I sada su, bez ikakva Duhova upozorenja, stajali na pustoj i negostoljubivoj vrištini, gdje su ležale goleme gromade gruboga kamena, kao da je to groblje divova; a voda se razlijevala kamo god je htjela, ili bi se razlila da je nije mraz držao zatočenu; i ništa nije raslo osim mahovine, vrijesa i grube, bujne trave. Nisko na zapadu zalazeće je sunce ostavilo trak žarkocrvene boje, koji je na trenutak bljesnuo nad pustoši poput smrknutog oka, a zatim je, spuštajući se sve niže, niže i još niže, iščeznuo u gustoj tmini najcrnje noći.
„Kakvo je ovo mjesto?” upita Scrooge.
„Ovdje žive rudari, koji rade u utrobi zemlje”, odgovori Duh. „Ali oni me poznaju. Pogledajte!”
Na prozoru kolibe zasjalo je svjetlo i oni se brzo uputiše prema njemu. Prošavši kroz zid od blata i kamena, zatekli su veselo društvo okupljeno oko blistave vatre. Vrlo, vrlo star muškarac i žena, s djecom, unučadi i još jednim naraštajem iza njih, svi lijepo odjeveni u svoju blagdansku odjeću. Starac im je, glasom koji se rijetko nadizao iznad zavijanja vjetra na pustoj pustoši, pjevao božićnu pjesmu — bila je vrlo stara već kad je on bio dječak — a s vremena na vrijeme svi bi mu se pridružili u pripjevu. Kad god bi podigli glas, starac bi se sasvim razveselio i zapjevao glasno; a čim bi utihnuli, snaga bi ga opet napustila.
Duh se ovdje nije zadržavao, nego je Scroogeu rekao da se uhvati za njegov ogrtač; preletjevši vrištinu, poletio je — kamo? Na more? Na more. Na Scroogeov užas, kad se osvrnuo, vidio je iza njih posljednji komad kopna, stravičan niz stijena; a u ušima mu je tutnjala voda koja se valjala, urlala i bjesnjela među strašnim špiljama što ih je sama izdubila, silovito pokušavajući potkopati zemlju.
Na jezivom grebenu podvodnih stijena, otprilike milju od obale, gdje su se valovi razbijali i pjenili kroz cijelu divlju godinu, stajao je usamljeni svjetionik. Velike hrpe morske trave priljubljivale su se uz njegovo podnožje, a olujne ptice — čovjek bi pomislio da ih je rodio vjetar, kao što je morska trava nastala iz vode — uzdizale su se i spuštale oko njega poput valova nad kojima su letjele.
Ali čak su i ovdje dvojica čuvara svjetla naložila vatru, koja je kroz uski prozorčić u debelom kamenom zidu bacala tračak svjetlosti na jezivo more. Svojim žuljevitim rukama sklopljenima nad grubim stolom za kojim su sjedili, nazdravili su jedan drugome za Božić vrčem groga; a jedan od njih, stariji, lica izranjavana i izbrazdana nevremenom poput pramčane figure starog broda, započeo je snažnu pjesmu koja je i sama bila nalik buri.
Duh je ponovno poletio, nad crnim, uzburkanim morem — dalje, dalje — sve dok, daleko od svake obale, kako je rekao Scroogeu, nisu naišli na brod. Stajali su pokraj kormilara za kormilom, osmatrača na pramcu i časnika koji su bili na straži; mračnih, sablasnih prilika na svojim mjestima; ali svaki je čovjek među njima pjevušio božićnu pjesmu, ili razmišljao o Božiću, ili tiho govorio drugu o nekom davnom Božiću i nadama da će se tada vratiti kući. A svaki je čovjek na brodu, budan ili usnuo, dobar ili zao, toga dana uputio drugome ljubazniju riječ nego ijednoga drugog dana u godini; i na neki je način sudjelovao u slavlju; i sjećao se onih do kojih mu je bilo stalo, a koji su bili daleko, znajući da se i oni rado sjećaju njega.
Scrooge se silno iznenadio slušajući kako vjetar stenje i razmišljajući kakva je to ozbiljna stvar ploviti kroz samoću i tamu nad nepoznatim ponorom, čije su dubine tajne jednako nedokučive kao Smrt: dok je tako bio obuzet tim mislima, silno ga je iznenadio srdačan smijeh. Još ga je više iznenadilo kad je prepoznao smijeh svojega nećaka i zatekao se u svijetloj, suhoj, blistavoj sobi, s Duhom koji je stajao uz njega, smiješeći se i s odobravanjem gledajući istoga tog nećaka!
„Ha, ha!” nasmijao se Scroogeov nećak. „Ha, ha, ha!”
Kad biste, nekim nevjerojatnim slučajem, poznavali čovjeka koji se zna smijati još blaženije od Scroogeova nećaka, mogu samo reći da bih i ja volio upoznati ga. Predstavite mi ga, pa ću se potruditi steći njegovo prijateljstvo.
Lijepo je, pravedno i plemenito uređenje stvari da, dok su bolest i tuga zarazne, na svijetu nema ničega tako neodoljivo zaraznog kao što su smijeh i dobro raspoloženje. Kad se Scroogeov nećak ovako smijao — držeći se za bokove, zabacujući glavu i izvijajući lice u najneobičnije grimase — njegova žena, Scroogeova nećakinja, smijala se jednako srdačno. A okupljeni prijatelji nimalo nisu zaostajali, nego su gromko prasnuli u smijeh.
„Ha, ha! Ha, ha, ha, ha!”
„Kaže da je Božić besmislica, kunem se!” uzviknu Scroogeov nećak. „I sam u to vjeruje!”
„Sram ga bilo, Fred!” reče Scroogeova nećakinja ogorčeno. Blagoslovljene bile te žene; one nikad ništa ne rade napola. Uvijek su iskrene u onome što osjećaju.
Bila je vrlo lijepa: izvanredno lijepa. Imala je ljupko lice s jamicama, koje je djelovalo iznenađeno; majušna, punašna usta, kao stvorena za poljubac — a bez sumnje su ih i ljubili; sitne, slatke točkice posvuda po bradi, koje su se stapale kad bi se nasmijala; i najvedriji par očiju kakav ste ikad vidjeli na glavici neke majušne djevojke. Sve u svemu, bila je, znate, ona vrsta djevojke koju biste nazvali zamamnom; ali i privlačnom. O, nadasve privlačnom.
„On je čudan starac”, reče Scroogeov nećak, „to je istina, i nije baš ugodan koliko bi mogao biti. Ipak, sam snosi posljedice svojih prijestupa i nemam mu što zamjeriti.”
„Sigurna sam da je vrlo bogat, Frede”, natuknu Scroogeova nećakinja. „Barem mi ti to uvijek govoriš.”
„Pa što s tim, draga moja!” reče Scroogeov nećak. „Njegovo mu bogatstvo ničemu ne služi. Ne čini njime nikakvo dobro. Ne ugađa si njime. Nema čak ni zadovoljstvo da pomisli — ha, ha, ha! — kako će nam ga jednom ostaviti.”
„Ne mogu ga podnijeti”, primijeti Scroogeova nećakinja. Isto su mišljenje izrazile i njezine sestre, kao i sve ostale dame.
„Oh, ja mogu!” reče Scroogeov nećak. „Žao mi ga je; ne bih se mogao naljutiti na njega ni kad bih pokušao. Tko ispašta zbog njegovih zlovoljnih hirova? Uvijek on sam. Evo, umislio je da nas ne voli pa neće doći k nama na večeru. I što se dogodi? Ne propusti baš bogzna kakvu večeru.”
„Doista, mislim da propušta vrlo dobru večeru”, upade mu u riječ Scroogeova nećakinja. Svi su se ostali složili s njom, a mora im se priznati da su bili mjerodavni prosuditi, jer su upravo večerali; a sad su, uz desert na stolu, sjedili oko vatre, pri svjetlosti svjetiljke.
„E pa, vrlo mi je drago što to čujem”, reče Scroogeov nećak, „jer nemam previše povjerenja u ove mlade domaćice. Što ti kažeš, Topperu?”
Topper je očito bacio oko na jednu od sestara Scroogeove nećakinje, jer je odgovorio da je neženja bijedni izopćenik koji nema pravo iznositi mišljenje o toj temi. Na to je sestra Scroogeove nećakinje — ona punašnija, s čipkastim ovratnikom, a ne ona s ružama — pocrvenjela.
„Samo nastavi, Frede”, reče Scroogeova nećakinja plješćući rukama. „Nikad ne dovrši ono što počne govoriti! Baš je smiješan!”
Scroogeov nećak ponovno prasnu u smijeh, a kako se zaraza nije mogla spriječiti — premda se punašna sestra silno trudila aromatičnim octom — svi su ga jednoglasno slijedili.
„Samo sam htio reći”, kazao je Scroogeov nećak, „da je posljedica toga što nas ne voli i ne želi se s nama veseliti, koliko ja mislim, ta da propušta ugodne trenutke koji mu ne bi nimalo škodili. Siguran sam da bi mu društvo bilo ugodnije nego ono koje može naći u vlastitim mislima, bilo u svojem pljesnivom starom uredu, bilo u svojim prašnjavim odajama. Namjeravam mu svake godine pružiti istu priliku, sviđalo se to njemu ili ne, jer ga žalim. Može kuditi Božić sve do smrti, ali ne može a da ne pomisli kako ipak ima i dobrih strana — usuđujem se izazvati ga — ako me iz godine u godinu vidi kako mu dolazim dobro raspoložen i govorim: ‘Ujače Scrooge, kako ste?’ Ako ga to samo potakne da svojem jadnom činovniku ostavi pedeset funti, i to je nešto; a mislim da sam ga jučer uzdrmao.”
Sad je na njih došao red da se nasmiju pomisli kako je uzdrmao Scroogea. No budući da je bio posve dobroćudan i nije mnogo mario čemu se smiju, samo neka se smiju, poticao ih je u veselju i radosno pružao bocu.
Poslije čaja malo su svirali i pjevali. Bila je to glazbena obitelj i, mogu vam reći, znali su što rade kad bi zapjevali madrigal ili kanon, a osobito Topper, koji je mogao groktati basom kao pravi pjevač, a da mu pritom na čelu ne nabreknu velike žile niti da se zacrveni u licu. Scroogeova nećakinja lijepo je svirala harfu; među ostalim odsvirala je i jednostavnu malu melodiju (pravu sitnicu: mogli biste je naučiti zviždati za dvije minute), koja je bila poznata djetetu koje je po Scroogea došlo u internat, kako ga je podsjetio Duh prošlih Božića. Kad se začula ta melodija, sve ono što mu je Duh pokazao vratilo mu se u misli; srce mu je sve više omekšavalo, pa pomisli kako bi možda, da ju je često slušao prije mnogo godina, vlastitim rukama mogao njegovati životne dobrote na svoju sreću, a da ne mora posegnuti za grobarovom lopatom kojom je pokopan Jacob Marley.
No nisu cijelu večer posvetili glazbi. Nakon nekog vremena zaigrali su igru zaloga, jer dobro je ponekad biti dijete, a nikad bolje nego za Božić, kad je i njegov moćni Utemeljitelj bio dijete. Stanite! Najprije su igrali slijepog miša. Naravno da jesu. A u to da je Topper doista bio slijep vjerujem jednako malo kao i u to da su mu oči bile u čizmama. Po mojem mišljenju, sve je to bilo unaprijed dogovoreno između njega i Scroogeova nećaka; a Duh sadašnjeg Božića to je znao. Način na koji se dao u potjeru za onom punašnom sestrom u čipkastoj kragni vrijeđao je ljudsku lakovjernost. Rušio je žarače, spoticao se o stolice, udarao u klavir, zaplitao se u zavjese — kamo god bi ona pošla, za njom je išao i on! Uvijek je znao gdje je punašna sestra. Nikoga drugoga nije htio uloviti. Da ste mu se slučajno našli na putu (kao što se nekima dogodilo), namjerno ili ne, pretvarao bi se da vas pokušava uhvatiti, što bi vrijeđalo vašu inteligenciju, a zatim bi se odmah odšuljao prema punašnoj sestri. Ona je često uzvikivala da to nije pošteno; i doista nije bilo. Ali kad ju je napokon ulovio, kad ju je usprkos svom šuštanju svile i brzom lepršanju kraj njega stjerao u kut iz kojeg nije mogla pobjeći, njegovo je ponašanje bilo najodvratnije. Pretvarao se da je ne poznaje; pretvarao se da joj mora dotaknuti oglavlje, pa se još uvjeriti tko je tako što joj je pritisnuo nekakav prsten na prst i nekakav lančić oko vrata — podlo, čudovišno! Nema sumnje da mu je rekla što o tome misli kad su, uz drugoga slijepog miša na dužnosti, njih dvoje tako povjerljivo razgovarali iza zavjesa.
Scroogeova nećakinja nije sudjelovala u igri slijepog miša, nego su je smjestili u udobnu veliku naslonjaču s podnoškom, u ugodan kutak, a Duh i Scrooge stajali su tik iza nje. No sudjelovala je u igrama zaloga i s divljenjem je obožavala svog dragog, prolazeći sva slova abecede. I u igri „Kako, kada i gdje” bila je izvrsna te je, na potajnu radost Scroogeova nećaka, nadmašila svoje sestre, premda su i one bile bistre djevojke, što bi vam Topper mogao potvrditi. Možda ih je bilo dvadesetak, mladih i starih, ali svi su igrali, pa tako i Scrooge; jer, posve zaboravivši od silnog zanimanja za zbivanja da njegov glas njima ne dopire do ušiju, katkada bi glasno izgovorio svoju pretpostavku, i to vrlo često točnu; jer ni najtanja igla, najbolja iz Whitechapela, zajamčeno toliko tupa da ne probode oko, nije bila oštrija od Scroogea, koliko god on mislio da je otupio.
Duh se silno obradovao što ga vidi u takvu raspoloženju i pogledao ga s tolikom naklonošću da je Scrooge, poput dječaka, preklinjao da mu dopusti ostati dok gosti ne odu. Ali Duh reče da to nije moguće.
„Evo nove igre”, reče Scrooge. „Još samo pola sata, Duše, samo pola!”
Igra se zvala Da i Ne: Scroogeov nećak morao je zamisliti nešto, a ostali pogoditi što; on je na njihova pitanja smio odgovarati samo s da ili ne, kako bi već bilo. Žestoka paljba pitanja izmamila je iz njega da misli na životinju, živu životinju, prilično neugodnu životinju, divlju životinju, životinju koja katkad reži i rokće, a katkad govori, živi u Londonu, hoda ulicama, nije izložena na pokaz, nitko je ne vodi, ne živi u zvjerinjaku, ne kolju je na tržnici i nije konj, ni magarac, ni krava, ni bik, ni tigar, ni pas, ni svinja, ni mačka, ni medvjed. Na svako novo pitanje nećak bi prasnuo u nov smijeh; toliko ga je neizrecivo škakljalo da je morao ustati s naslonjača i lupati nogama. Naposljetku je punašna sestra, zapavši u isto takvo stanje, uzviknula:
„Pogodila sam! Znam što je, Frede! Znam što je!”
„Što je?” povika Fred.
„To je tvoj ujak Scroo-o-o-o-oge!”
I doista je bio. Svi su mu se divili, premda su neki prigovorili da je na pitanje „Je li medvjed?” trebalo odgovoriti „Da”, jer bi niječan odgovor bio dovoljan da im misli odvrati od gospodina Scroogea, pod pretpostavkom da su ikad i bile skrenule u tom smjeru.
„Sigurno nam je priuštio mnogo veselja”, reče Fred, „i bilo bi nezahvalno da mu ne nazdravimo. Evo nam kuhanog vina nadohvat ruke; predlažem: ‘Ujak Scrooge!’”
„E, pa! Ujaku Scroogeu!” povikali su.
„Sretan Božić i sretnu Novu godinu starcu, kakav god bio!” reče Scroogeov nećak. „Nije htio primiti moju čestitku, ali neka mu ipak bude. Ujaku Scroogeu!”
Ujak Scrooge neprimjetno je postao toliko veseo i laka srca da bi nazdravio nesvjesnom društvu i zahvalio mu nečujnim govorom da mu je Duh dao vremena. Ali cijeli je prizor iščeznuo s dahom posljednje riječi koju je nećak izgovorio, i on i Duh opet su bili na putu.
Mnogo su vidjeli i daleko putovali, obišli mnoge domove, ali svuda je kraj bio sretan. Duh je stajao uz bolesničke postelje i donosio vedrinu; u tuđim zemljama, a oni su se osjećali kao kod kuće; kraj ljudi koji su se borili, a oni su bili strpljivi u svojoj većoj nadi; uz siromaštvo, a ono je bilo bogato. U ubožnicama, bolnicama i zatvorima, u svakom utočištu bijede, gdje tašti čovjek svojom malom i kratkotrajnom vlašću nije čvrsto zatvorio vrata i istjerao Duha, Duh je ostavljao svoj blagoslov i poučavao Scroogea svojim načelima.
Bila je to duga noć, ako je to uopće bila samo jedna noć; Scrooge je u to sumnjao jer se činilo da su božićni blagdani, dok su bili zajedno, bili zbijeni u tako kratak odsječak vremena. Bilo je čudno i to što se Scroogeova vanjština nije mijenjala, dok je Duh bivao sve stariji, očito sve stariji. Scrooge je primijetio tu promjenu, ali nije ništa rekao sve dok nisu otišli s proslave dvanaeste noći za djecu. Tada je, pogledavši Duha dok su zajedno stajali na otvorenom prostoru, opazio da mu je kosa osijedjela.
„Žive li duhovi tako kratko?” upita Scrooge.
„Moj je život na ovoj zemaljskoj kugli vrlo kratak”, odgovori Duh. „Večeras završava.”
„Večeras!” uzviknu Scrooge.
„Večeras u ponoć. Slušaj! Vrijeme se bliži.”
U tom su trenutku zvona otkucavala tri četvrt sata nakon jedanaest.
„Oprostite ako nemam pravo pitati”, reče Scrooge, pozorno gledajući Duhev plašt, „ali vidim nešto neobično, nešto što vam ne pripada, kako viri ispod skutova. Je li to stopalo ili pandža?”
„Mogla bi biti pandža; ondje ima mesa”, tužno odgovori Duh. „Pogledaj ovamo.”
Iz nabora svoje odore iznijelo je dvoje djece; bijedne, ponižene, zastrašujuće, odvratne, nesretne. Kleknuli su mu pred noge i uhvatili se za rub njegove halje.
„Čovječe! Pogledaj ovamo. Pogledaj, pogledaj dolje!” uskliknu Duh.
Bili su to dječak i djevojčica. Žuti, mršavi, odrpani, namršteni, vučjeg pogleda; ali i ničice položeni, u svojoj poniznosti. Ondje gdje bi im crte lica ispunila ljupka mladost i obojila ih svojim najsvježijim bojama, stara i smežurana ruka, nalik ruci starosti, uštinula ih je, izobličila i rastrgala. Ondje gdje bi anđeli mogli sjediti na prijestolju, vrebali su đavli i prijeteći zurili. Nikakva promjena, nikakvo poniženje, nikakvo izopačenje ljudskosti, ni na jednom stupnju, kroz sve tajne čudesnog stvaranja, ne rađa čudovišta ni upola tako užasna i zastrašujuća.
Scrooge ustuknu, zgrožen. Kad su mu ih tako pokazali, pokušao je reći da su to krasna djeca, ali riječi su mu zastale u grlu, ne želeći sudjelovati u laži tako golemih razmjera.
„Duše! Jesu li oni tvoji?” Scrooge nije mogao reći ništa više.
„Oni su Čovjekovi”, reče Duh, gledajući ih odozgo. „I drže se mene, prizivajući me protiv svojih očeva. Ovaj je dječak Neznanje. Ova djevojčica Bijeda. Čuvaj se oboje, i svih njima sličnih, ali ponajviše čuvaj se ovog dječaka, jer na njegovu čelu vidim zapisano ono što znači propast, osim ako se taj zapis ne izbriše. Poričite to!” povika Duh, pružajući ruku prema gradu. „Klevetajte one koji vam to govore! Priznajte to za svoje, iz stranačkih pobuda, i pogoršajte stvar. A onda čekajte kraj!”
„Zar nemaju nikakva skloništa ni pomoći?” povika Scrooge.
„Zar nema zatvora?” reče Duh, posljednji put mu se okrenuvši njegovim vlastitim riječima. „Zar nema radnih domova?”
Otkucalo je dvanaest.
Scrooge se osvrnuo tražeći Duha, ali ga nije vidio. Kad je posljednji udar prestao titrati, sjetio se proročanstva starog Jacoba Marleyja, podigao pogled i ugledao svečani Prikaz, ogrnut i zakukuljen, kako mu se približava poput magle što puže tlom.
Četvrta kitica
Prikaza se polako, ozbiljno i bešumno približavala. Kad mu se primaknula, Scrooge kleknu; činilo se da zrak kojim je taj Duh prolazio obavija tmina i tajanstvenost.
Bila je obavijena dubokom crnom odjećom, koja joj je skrivala glavu, lice i obličje, pa se od nje nije vidjelo ništa osim jedne ispružene ruke. Bez nje bi bilo teško razabrati njezin lik od noći i odvojiti ga od tame koja ju je okruživala.
Osjetio je da je visoka i dostojanstvena kad mu je stala uz bok te da ga njezina tajanstvena prisutnost ispunja svečanim strahom. Ništa više nije znao, jer Duh nije ni govorio ni micao se.
„Stojim pred Duhom Božića koji tek dolazi?” reče Scrooge.
Duh nije odgovorio, nego je rukom pokazao naprijed.
„Pokazat ćete mi sjene onoga što se još nije dogodilo, ali će se dogoditi u vremenu koje je pred nama”, nastavi Scrooge. „Je li tako, Duše?”
Gornji dio odore na trenutak se nabrao, kao da je Duh naklonio glavu. To je bio jedini odgovor koji je dobio.
Premda se dotad već dobro navikao na društvo duhova, Scrooge se toliko bojao nijemog lika da su mu noge drhtale pod njim te je jedva mogao stajati kad se spremio poći za njim. Duh je na čas zastao, kao da promatra njegovo stanje i daje mu vremena da se pribere.
No Scroogeu je zbog toga bilo još gore. Prožeo ga je neodređen, nesiguran užas kad je pomislio da iza tamnog pokrova na njemu netremice počivaju duhove oči, dok on, iako je naprezao vlastite oči do krajnjih granica, nije mogao vidjeti ništa osim sablasne ruke i velike crne mase.
„Duše budućnosti!” uskliknu. „Bojim te se više nego ikoje prikaze koju sam vidio. Ali budući da znam da mi želiš dobro i da se nadam doživjeti da postanem drukčiji čovjek nego što sam bio, spreman sam poći s tobom i podnijeti to zahvalna srca. Zar mi nećeš progovoriti?”
Nije mu odgovorila. Ruka je pokazivala ravno pred njih.
„Vodi!” reče Scrooge. „Vodi! Noć brzo odmiče, a vrijeme mi je dragocjeno, znam. Vodi, Duše!”
Prikaza se udaljila kao što mu se bila približila. Scrooge je išao za sjenom njezine odjeće, koja ga je, činilo mu se, podizala i nosila dalje.
Gotovo se i nije činilo da ulaze u grad; prije bi se reklo da je grad izrastao oko njih i sam ih obujmio. Ali eto ih u njegovu srcu, na burzi, među trgovcima; žurili su gore-dolje, zveckali novcem u džepovima, razgovarali u skupinama, gledali na satove i zamišljeno se poigravali velikim zlatnim pečatnjacima, i tako dalje, baš kao što ih je Scrooge često viđao.
Duh se zaustavio pokraj male skupine poslovnih ljudi. Vidjevši da je ruka uprta prema njima, Scrooge priđe kako bi poslušao njihov razgovor.
„Ne”, reče neki krupan, debeo čovjek s golemostruko velikom podbratkom, „ne znam mnogo o tome, ni ovako ni onako. Znam samo da je mrtav.”
„Kad je umro?” upita drugi.
„Sinoć, mislim.”
„Pa, što mu je bilo?” upita treći, uzimajući veliku količinu burmuta iz goleme burmutice. „Mislio sam da nikad neće umrijeti.”
„Bog zna”, reče prvi zijevajući.
„Što je učinio sa svojim novcem?” upita rumenog lica neki gospodin kojemu je na vrhu nosa visio izraslinasti privjesak što se tresao poput ćurčjih podbradaka.
„Nisam čuo”, reče čovjek s velikom podbratkom, ponovno zijevnuvši. „Možda ga je ostavio svojoj tvrtki. Meni ga nije ostavio. To je sve što znam.”
Na tu dosjetku svi su se nasmijali.
„Vjerojatno će to biti vrlo jeftin sprovod”, reče isti govornik, „jer, tako mi života, ne znam nikoga tko bi išao na njega. Što kažete da skupimo društvo i ponudimo se?”
„Nemam ništa protiv da pođem ako bude ručak”, primijeti gospodin s izraslinom na nosu. „Ali moram se najesti ako već idem.”
Ponovno se začuo smijeh.
„Pa, na kraju krajeva, ja sam među vama najnesebičniji”, reče prvi govornik, „jer nikad ne nosim crne rukavice i nikad ne ručam. Ali ponudit ću se da idem ako će još netko. Kad bolje razmislim, nisam nimalo siguran da mu nisam bio najprisniji prijatelj; uvijek bismo zastali i porazgovarali kad bismo se sreli. Zbogom, zbogom!”
Govornici i slušatelji odšetali su i pridružili se drugim skupinama. Scrooge je poznavao te ljude pa pogleda Duha, očekujući objašnjenje.
Prikaza je kliznula dalje, u jednu ulicu. Prstom je pokazala na dvojicu koji su se susreli. Scrooge je ponovno poslušao, misleći da bi se objašnjenje moglo kriti u njihovu razgovoru.
I tu je dvojicu savršeno dobro poznavao. Bili su poslovni ljudi, vrlo bogati i veoma ugledni. Uvijek se trudio da uživa njihovo poštovanje — s poslovnog stajališta, dakako; strogo govoreći, s poslovnog stajališta.
„Kako ste?” reče jedan.
„Kako ste?” uzvrati drugi.
„E pa!” reče prvi. „Stari je Vrag napokon dobio svoje, ha?”
„Tako sam čuo”, uzvrati drugi. „Hladno je, zar ne?”
„Primjereno božićnom dobu. Pretpostavljam da ne kližete?”
„Ne. Ne. Imam pametnijeg posla. Dobro jutro!”
Ni riječi više. Tako su se susreli, razgovarali i rastali.
Scroogeu se isprva učinilo neobičnim što Duh pridaje važnost razgovorima koji su naizgled tako beznačajni; no, uvjeren da se iza njih mora kriti neka namjera, nastojao je odgonetnuti kakva bi to mogla biti. Teško da su mogli imati ikakve veze sa smrću Jacoba, njegova starog poslovnog partnera, jer to je pripadalo prošlosti, a područje ovoga Duha bila je budućnost. Nije mogao pomisliti ni na koga drugoga neposredno povezanog sa sobom na koga bi se ti razgovori mogli odnositi. Ali ne sumnjajući da god se na koga odnosili, nose neku skrivenu pouku za njegovo vlastito popravljanje, odlučio je upamtiti svaku riječ koju čuje i sve što vidi, a osobito motriti vlastitu sjenu kad se pojavi. Očekivao je, naime, da će mu postupci njegova budućeg ja dati ključ koji mu nedostaje i olakšati rješenje tih zagonetki.
Osvrnuo se na tom istom mjestu tražeći svoj lik; no u njegovu uobičajenom kutu stajao je neki drugi čovjek i, premda je sat pokazivao doba dana kad je on obično ondje boravio, među mnoštvom koje je nagrnulo kroz ulaz nije vidio nijednu priliku nalik sebi. To ga, međutim, nije osobito iznenadilo; razmišljao je o promjeni života i vjerovao i nadao se da u tome vidi kako se njegova tek rođena odlučnost ostvaruje.
Tiho i tamno, pokraj njega je stajala Prikaza, s ispruženom rukom. Kad se prenuo iz zamišljenog traganja, po položaju ruke i njezinu smjeru u odnosu na njega učinilo mu se da ga Nevidljive Oči oštro promatraju. Zadrhtao je i osjetio silnu studen.
Napustili su vrevu i pošli u zabačen dio grada, kamo Scrooge nikad prije nije zalazio, premda je znao gdje se nalazi i na glasu kako je. Ulice su bile prljave i uske; dućani i kuće bijedni; ljudi polugoli, pijani, zapušteni, ružni. Sokačići i prolazi, poput tolikih septičkih jama, izlijevali su na vijugave ulice svoj smrad, prljavštinu i život; a cijeli je kraj zaudarao na zločin, bijedu i prljavštinu.
Duboko u tom zloglasnom svratilištu nalazila se niska, nadvijena prodavaonica pod jednostrešnim krovom, gdje su otkupljivali željezo, stare krpe, boce, kosti i masne otpatke. Na podu unutra ležale su hrpe zahrđalih ključeva, čavala, lanaca, šarki, turpija, vaga, utega i svakovrsnog starog željeza. Tajne koje bi malo tko želio istraživati rađale su se i skrivale u planinama neuglednih krpa, masama pokvarenog sala i grobnicama od kostiju. Među robom kojom je trgovao, kraj žeravnice od starih cigala, sjedio je sijedi nitkov od gotovo sedamdeset godina; od hladnog se zraka vani zaklonio prljavom zavjesom od raznih dronjaka obješenih na uže, i pušio lulu u svoj raskoši spokojne osame.
Scrooge i Fantom ušli su pred tog čovjeka upravo kad se u dućan uvukla žena s teškim zavežljajem. Ali tek što je ušla, pristigla je i druga žena, natovarena slično; za njom je odmah došao muškarac u izblijedjeloj crnini, koji se nije ništa manje zapanjio kad ih je ugledao nego one kad su prepoznale jedna drugu. Nakon kratka razdoblja nijema čuđenja, kojemu se pridružio i starac s lulom, svo troje prasnuše u smijeh.
„Samo je čistačica morala biti prva!” uskliknu ona koja je ušla prva. „Samo je pralja morala biti druga; a grobarov pomoćnik treći. Pogledaj, stari Joe, kakva prilika! Eto nas sve troje ovdje, a da nismo ni namjeravali!”
„Niste se mogli naći na boljem mjestu”, reče stari Joe, izvadivši lulu iz usta. „Uđite u sobicu. Odavno ste ondje kao kod kuće, znate; a ni ovo dvoje nisu stranci. Pričekajte da zatvorim vrata dućana. Ah! Kako škripe! Mislim da u cijelom mjestu nema zahrđalijeg komada željeza od njihovih šarki; a siguran sam da ovdje nema starijih kostiju od mojih. Ha, ha! Svi smo mi po mjeri svoga zanata, baš smo jedni za druge. Uđite u sobicu. Uđite u sobicu.”
Sobica je bila prostor iza zavjese od krpa. Starac je žaračem od stare stubišne šipke pogrnuo vatru, pa je stijenjem lule podrezao zadimljenu svjetiljku (jer bila je noć), stavio je ponovno u usta.
Dok je to radio, žena koja je već progovorila bacila je svoj zavežljaj na pod i sjela na stoličicu razmetljivim držanjem; prekrižila je laktove na koljenima i prkosno pogledala ono dvoje.
„Pa što onda? Što ima veze, gospođo Dilber?” reče žena. „Svatko ima pravo brinuti se za sebe. On se uvijek brinuo.”
„To je, doista, istina!” reče pralja. „Nitko više od njega.”
„Onda nemoj stajati i buljiti kao da se bojiš, ženo; tko će išta doznati? Valjda nećemo jedna drugoj tražiti dlaku u jajetu?”
„Ne, nipošto!” rekoše gospođa Dilber i muškarac u isti mah. „Nadamo se da nećemo.”
„Dobro onda!” uskliknu žena. „To je dosta. Tko je na gubitku zbog nekoliko ovakvih sitnica? Valjda ne mrtvac.”
„Nipošto”, reče gospođa Dilber smijući se.
„Ako je htio da mu ostanu i nakon smrti, taj zli stari škrtac”, nastavi žena, „zašto nije za života bio čovjek kako valja? Da jest, imao bi nekoga da se brine o njemu kad ga je zadesila Smrt, umjesto da ondje sam leži i hvata posljednji dah.”
„To je najistinitija riječ koja je ikad izrečena”, reče gospođa Dilber. „To mu je kazna.”
„Voljela bih da je ta kazna bila malo teža”, odvrati žena, „a i bila bi, možete biti sigurni, da sam se dočepala još čega. Otvori taj zavežljaj, stari Joe, i reci mi koliko vrijedi. Govori otvoreno. Ne bojim se biti prva, niti se bojim da oni to vide. Prilično dobro znamo da smo se poslužili onime što nam je trebalo još prije nego što smo se ovdje našli. To nije grijeh. Otvori zavežljaj, Joe.”
Ali džentlmensko držanje njezinih prijatelja nije to dopuštalo; muškarac u izblijedjeloj crnini prvi je premostio zapreku i iznio svoj plijen. Nije ga bilo mnogo. Jedan ili dva pečatnjaka, držalo za olovku, par manšeta i broš nevelike vrijednosti — to je bilo sve. Stari Joe pregledao je svaki predmet zasebno i procijenio ga, kredom ispisao na zidu koliko je za nj spreman dati, a zatim zbrojio iznose kad je vidio da više ničega neće biti.
„Eto tvoga računa”, reče Joe, „i ne bih dao ni šest penija više, pa da me skuhaju zato što nisam. Tko je sljedeći?”
Sljedeća je bila gospođa Dilber. Plahte i ručnici, nešto odjeće, dvije staromodne srebrne žličice, kliješta za šećer i nekoliko čizama. Njezin je račun na isti način ispisan na zidu.
„Uvijek dam damama previše. To mi je slabost i zato propadam”, reče stari Joe. „Eto tvoga računa. Kad bi me zatražila još ijedan peni, pa makar to bilo samo pitanje, zažalio bih što sam bio tako široke ruke i odbio pola krune.”
„A sad raspetljaj moj zavežljaj, Joe”, reče prva žena.
Joe je kleknuo kako bi mu bilo lakše otvoriti ga, pa je, nakon što je razvezao silno mnogo čvorova, izvukao veliku i tešku smotuljku od nekakve tamne tkanine.
„Što je ovo?” upita Joe. „Zavjese s kreveta!”
„Ah!” odvrati žena, smijući se i naginjući naprijed na prekriženim rukama. „Zavjese s kreveta!”
„Nećeš valjda reći da si ih skinula, zajedno s prstenima, dok je on ležao ondje?” upita Joe.
„Hoću”, odgovori žena. „Zašto ne bih?”
„Ti si rođena da se obogatiš”, reče Joe, „i sigurno ćeš u tome uspjeti.”
„Kunem se, neću oklijevati posegnuti za čim god mogu dohvatiti, kad je takav čovjek posrijedi, Joe”, odvrati žena hladno. „Pazi samo da ne proliješ ono ulje po pokrivačima.”
„Njegovim pokrivačima?” upita Joe.
„Čijim drugim misliš?” odvrati žena. „Neće se valjda prehladiti bez njih.”
„Nadam se da nije umro od čega zaraznog? Ha?” reče stari Joe, zastavši s poslom i podigavši pogled.
„Ne boj se toga”, odvrati žena. „Nisam toliko uživala u njegovu društvu da bih se zbog takvih stvari motala oko njega. Ah! Možeš pregledavati tu košulju dok te oči ne zabole, ali nećeš naći ni rupu ni izlizano mjesto. To mu je bila najbolja košulja, i još kako lijepa. Propala bi da je nije bilo mene.”
„A što ti zoveš time da bi propala?” upita stari Joe.
„Da su mu je obukli za pokop, naravno”, odgovori žena smijući se. „Netko je bio toliko glup da to učini, ali ja sam je opet skinula. Ako pamučno platno nije dovoljno dobro za takvu svrhu, onda nije ni za što. Jednako lijepo stoji na tijelu. U njoj ne može izgledati ružnije nego što je izgledao.”
Scrooge je užasnut slušao taj razgovor. Dok su sjedili okupljeni oko svojega plijena, pri oskudnoj svjetlosti starčeve svjetiljke, gledao ih je s gnušanjem i odvratnošću kakvi gotovo ne bi bili veći ni da su bili opsceni demoni koji trguju samim truplom.
„Ha, ha!” nasmijala se ona ista žena kad je stari Joe izvadio flanelsku vrećicu s novcem i istresao na pod njihovu zaradu. „Eto kako je završilo, vidite! Za života je sve otjerao od sebe, a kad je umro, nama je to išlo u korist! Ha, ha, ha!”
„Duše!” reče Scrooge, dršćući od glave do pete. „Vidim, vidim. Sudbina toga nesretnika mogla bi biti i moja. I moj život vodi tim putem. Milostivo nebo, što je ovo!”
Uzmaknuo je prestravljen jer se prizor promijenio; sad je gotovo dodirivao krevet: gol, bez zavjesa. Na njemu je, pod poderanom plahtom, ležalo nešto pokriveno što je, iako nijemo, užasnim jezikom objavljivalo što je.
Soba je bila vrlo mračna, pretamna da bi se išta moglo jasno razabrati, premda je Scrooge, vođen potajnim nagonom, radoznalo razgledao uokolo želeći doznati kakva je to soba. Blijeda svjetlost koja se dizala iz vanjske tame padala je ravno na krevet; na njemu je ležalo tijelo toga čovjeka, opljačkano i lišeno svega, bez straže, bez suza i bez ičije brige.
Scrooge pogleda prema Fantomu. Njegova nepomična ruka pokazivala je prema uzglavlju. Pokrivač je bio tako nemarno namješten da bi i najmanji pomak, tek pokret Scroogeova prsta, otkrio lice. Pomislio je na to, osjetio kako bi to bilo lako i poželio to učiniti; no nije imao ništa više moći da odmakne veo nego da otjera utvaru kraj sebe.
O hladna, hladna, kruta, strašna Smrti, podigni ovdje svoj oltar i ukrasi ga svim strahotama kojima raspolažeš: jer ovo je tvoje carstvo! Ali na ljubljenoj, poštovanoj i čašćenoj glavi ne možeš ni vlas okrenuti u službu svojim strašnim namjerama niti ijednu crtu učiniti odvratnom. Nije riječ o tome da je ruka teška pa će klonuti kad je puste; nije riječ o tome da su srce i bilo stali; nego o tome da je ruka bila otvorena, darežljiva i poštena; srce hrabro, toplo i nježno; a bilo ljudsko. Udari, Sjenko, udari! I gledaj kako iz rane niču njegova dobra djela, da svijet zasiju besmrtnim životom!
Nikakav glas nije izgovorio te riječi Scroogeu u uho, a ipak ih je čuo gledajući postelju. Pomislio je: kad bi se taj čovjek sada mogao podići, što bi mu prvo palo na pamet? Pohlepa, tvrdoća, gramziva briga? Doista su ga dovele do bogatoga svršetka!
Ležao je u mračnoj, praznoj kući, bez ijednog muškarca, žene ili djeteta koji bi rekli da je bio dobar prema meni u ovome ili onome, pa ću mu uzvratiti dobrotom za jednu lijepu riječ koju pamtim. Mačka je grebla po vratima, a ispod ognjišne ploče čulo se kako štakori glođu. Što su tražili u sobi mrtvaca i zašto su bili tako nemirni i uzrujani, Scrooge se nije usuđivao ni pomisliti.
„Duše!” reče. „Ovo je strašno mjesto. Vjeruj mi, kad odem odavde, neću zaboraviti njegovu pouku. Pođimo!”
Duh je i dalje nepomičnim prstom pokazivao prema glavi.
„Razumijem te”, odvrati Scrooge, „i učinio bih to kad bih mogao. Ali nemam moći, Duše. Nemam moći.”
Opet se činilo da ga promatra.
„Ako u gradu ima ikoga koga je smrt ovoga čovjeka dirnula”, reče Scrooge, izmučen boli, „pokaži mi tu osobu, Duše, preklinjem te!”
Prikaza pred njim na trenutak razastrije svoj tamni plašt poput krila; a kad ga povuče, ukaza se soba obasjana dnevnim svjetlom, u kojoj su bili majka i njezina djeca.
Nekoga je očekivala i to s nestrpljivim uzbuđenjem; hodala je gore-dolje po sobi, trzala se na svaki zvuk, pogledavala kroz prozor, bacala pogled na sat, pokušavala, ali uzalud, šivati, a dječje glasove u igri jedva je podnosila.
Napokon se začulo dugo očekivano kucanje. Požurila je k vratima i susrela muža; mladog čovjeka, ali lica umorna od briga i potištena. Sada mu se na licu vidio neobičan izraz; neka vrsta ozbiljne radosti koje se stidio i koju je nastojao prikriti.
Sjeo je za večeru, koju su mu čuvali kraj vatre; a kad ga je ona tiho upitala kakve su vijesti (tek nakon duge šutnje), činilo se da ne zna kako da odgovori.
„Jesu li dobre?” upitala je da mu pomogne. „Ili loše?”
„Loše”, odgovorio je.
„Sasvim smo propali?”
„Ne. Još ima nade, Caroline.”
„Ako popusti”, reče ona začuđeno, „onda ima! Ništa nije beznadno ako se dogodilo takvo čudo.”
„Više ne može popustiti”, reče njezin muž. „Mrtav je.”
Bila je blage i strpljive naravi, ako joj je lice govorilo istinu; ali duša joj je bila zahvalna kad je to čula, i sklopljenih ruku to je i rekla. Već sljedećeg trenutka zatražila je oprost i zažalila; no prvo je progovorilo njezino srce.
„Ono što mi je sinoć rekla ona napola pijana žena o kojoj sam ti pričao, kad sam ga pokušao vidjeti i ishoditi još tjedan dana odgode — a mislio sam da je to tek izgovor da me se otarasi — pokazalo se sasvim istinitim. Već tada nije bio samo vrlo bolestan nego je umirao.”
„Kome će prenijeti naš dug?”
„Ne znam. Ali dotad ćemo već skupiti novac; a i kad ga ne bismo imali, bila bi prava nesreća da nam nasljednik ispadne tako nemilosrdan vjerovnik. Večeras možemo mirna srca spavati, Caroline!”
Da. Koliko god se trudili to ublažiti, srca su im bila lakša. Djeci su lica, dok su šutke stajala zbijena oko njih i slušala ono što su jedva razumjela, bila vedrija; a zbog smrti toga čovjeka u kući je zavladala veća sreća! Jedini osjećaj koji im je Duh mogao pokazati, a koji je taj događaj izazvao, bila je radost.
„Pokaži mi nježnost povezanu sa smrću”, reče Scrooge, „inače će mi ona mračna soba koju smo upravo napustili zauvijek ostati pred očima, Duše.”
Duh ga je proveo nekoliko ulica koje su mu bile poznate; Scrooge je putem pogledavao ovamo-onamo ne bi li ugledao samoga sebe, ali nigdje ga nije bilo. Ušli su u kuću siromašnog Boba Cratchita, u dom koji je već prije posjetio, i zatekli majku i djecu kako sjede oko vatre.
Tiho. Vrlo tiho. Bučni mali Cratchitovi šutjeli su kao kipovi u jednom kutu i gledali Petera, pred kojim je ležala knjiga. Majka i kćeri bavile su se šivanjem. Ali, zacijelo, bili su neobično tihi!
„‘I uze dijete i postavi ga među njih.’”
Gdje je Scrooge čuo te riječi? Nije ih sanjao. Dječak ih je morao pročitati naglas dok su on i Duh prelazili prag. Zašto nije nastavio?
Majka je odložila rad na stol i prinijela ruku licu.
„Svjetlost mi smeta očima”, rekla je.
Svjetlost? Ah, jadni mali Tim!
„Sad su opet bolje”, rekla je Cratchitova žena. „Svjetlost svijeće ih slabi; a nipošto ne bih htjela da ti otac, kad dođe kući, vidi kako su mi oči slabe. Mora da će uskoro stići.”
„Vjerojatno je već prošlo vrijeme”, odgovorio je Peter, zatvarajući knjigu. „Ali mislim da je ovih nekoliko posljednjih večeri hodao malo sporije nego inače, majko.”
Opet su zašutjeli. Naposljetku je rekla, mirnim i vedrim glasom koji je samo jednom zadrhtao:
„Znam kako ga je nosio na ramenu — znam kako je s malim Timom na ramenu hodao vrlo brzo.”
„I ja sam to vidio”, uzviknuo je Peter. „Često.”
„I ja”, uskliknuo je netko drugi. Svi su to vidjeli.
„Ali bio je vrlo lagan za nositi”, nastavila je, usredotočena na posao, „a otac ga je toliko volio da mu to nije bilo nikakvo breme; nikakvo breme. A evo ti oca na vratima!”
Požurila je da ga dočeka; a ušao je i mali Bob, umotan u šal — jadniku je trebao. Čaj ga je čekao na ploči kraj vatre i svi su se nadmetali tko će mu ga prvi dodati. Zatim su mu se dvoje najmlađih Cratchitovih popeli u krilo i svaki naslonio svoj mali obraz na njegovo lice, kao da mu govore: „Ne brini, oče. Nemoj tugovati!”
Bob je bio vrlo vedar s njima i ljubazno razgovarao sa svima u obitelji. Pogledao je rad na stolu i pohvalio marljivost i brzinu gospođe Cratchit i djevojaka. Rekao je da će završiti mnogo prije nedjelje.
„Nedjelje! Dakle, danas si išao, Roberta?” upitala je žena.
„Jesam, draga moja”, odgovorio je Bob. „Volio bih da si mogla poći. Bilo bi ti dobro vidjeti kako je ondje sve zeleno. Ali često ćeš odlaziti. Obećao sam mu da ću nedjeljom šetati onamo. Dijete moje malo, maleno!” povikao je Bob. „Dijete moje maleno!”
Odjednom je klonuo. Nije si mogao pomoći. A da si je mogao pomoći, možda bi on i njegovo dijete bili udaljeniji jedno od drugoga nego što jesu.
Napustio je sobu i popeo se na kat, u sobu iznad, veselo osvijetljenu i okićenu za Božić. Pokraj djeteta stajao je stolac, a bilo je i znakova da je ondje nedavno netko boravio. Jadni Bob sjeo je na nj; kad je malo razmislio i sabrao se, poljubio je nježno lice. Pomirio se s onim što se dogodilo i sišao ponovno, posve spokojan.
Okupili su se oko vatre i razgovarali; djevojke i majka i dalje su radile. Bob im je pričao o izvanrednoj dobroti gospodina Scroogeova nećaka, kojega je jedva jednom vidio; susreo ga je toga dana na ulici, a ovaj je primijetio da izgleda pomalo — „samo pomalo potišteno, znate”, rekao je Bob — pa ga je upitao što ga je uznemirilo. „Tada sam mu”, reče Bob, „jer je to najljubazniji gospodin kojega ste ikad čuli, ispričao. ‘Iskreno mi je žao zbog toga, gospodine Cratchit’, rekao je, ‘i iskreno mi je žao vaše dobre supruge.’ Usput, ne znam kako je to uopće znao.”
„Što je znao, dragi?”
„Pa, da si dobra žena”, odgovorio je Bob.
„Svi to znaju!” rekao je Peter.
„Dobro si to primijetio, momče!” povikao je Bob. „Nadam se da znaju. ‘Iskreno mi je žao’, rekao je, ‘vaše dobre supruge. Ako vam ikako mogu pomoći’, rekao je i pružio mi posjetnicu, ‘ondje stanujem. Molim vas, svratite.’ Znate, nije”, povikao je Bob, „bilo toliko važno što bi nam mogao učiniti; njegova je ljubaznost bila ono što nas je toliko ganulo. Doista se činilo kao da je poznavao našega malog Tima i suosjećao s nama.”
„Sigurna sam da je dobra duša!” rekla je gospođa Cratchit.
„Bila bi još sigurnija, draga moja”, odgovorio je Bob, „kad bi ga vidjela i razgovarala s njim. Nimalo se ne bih iznenadio — zapamtite što vam kažem! — kad bi Peteru pronašao bolji posao.”
„Samo ti njega slušaj, Petere”, rekla je gospođa Cratchit.
„A onda”, povikala je jedna od djevojaka, „Peter će se početi viđati s nekom djevojkom i skrasiti se u vlastitom domu.”
„Ma daj, prestani!” odvratio je Peter, cereći se.
„Jednako je moguće da će se to dogoditi”, reče Bob, „jednoga od ovih dana; premda za to ima još mnogo vremena, draga moja. No kako god i kad god se rastanemo, siguran sam da nitko od nas neće zaboraviti jadnoga malog Tima — zar ne? — ni ovo prvo rastajanje koje se zbilo među nama.”
„Nikada, oče!” povikaše svi.
„A znam”, reče Bob, „znam, dragi moji, da se nećemo lako svađati među sobom kad se sjetimo kako je bio strpljiv i blag, premda je bio tek maleno, maleno dijete; i da u svađi nećemo zaboraviti jadnoga malog Tima.”
„Nećemo nikada, oče!” svi opet povikaše.
„Vrlo sam sretan”, reče mali Bob, „vrlo sam sretan!”
Gospođa Cratchit ga poljubi, poljubiše ga njegove kćeri i dvoje mlađih Cratchitovih, a Peter i on rukovaše se. Duše maloga Tima, tvoja je dječja bit bila od Boga!
„Duše”, reče Scrooge, „nešto mi govori da je čas našega rastanka blizu. Znam to, ali ne znam kako. Reci mi tko je bio onaj čovjek kojega smo vidjeli kako leži mrtav?”
Duh Božića koji tek dolazi poveo ga je, kao i prije — premda je, pomislio je, ovaj put bilo u drugo vrijeme; doista, u tim potonjim viđenjima kao da nije bilo nikakva reda, osim što su sva pripadala Budućnosti — na mjesta gdje su boravili poslovni ljudi, ali mu nije pokazao njega samoga. Duh se, štoviše, ni zbog čega nije zaustavljao, nego je išao ravno dalje, kao da želi što prije stići do cilja, sve dok ga Scrooge ne zamoli da načas zastane.
„Ovaj je trg”, reče Scrooge, „mjesto gdje je moj posao i gdje je već dugo. Vidim zgradu. Dopusti mi da vidim što ću biti u danima koji dolaze!”
Duh zastade; ruka je pokazivala drugamo.
„Zgrada je ondje”, uzviknu Scrooge. „Zašto pokazuješ na drugu stranu?”
Nepokolebljivi prst nije se pomaknuo.
Scrooge pohita do prozora svojega ureda i pogleda unutra. Ured je još bio ondje, ali ne njegov. Namještaj nije bio isti, a čovjek u stolici nije bio on. Utvara je pokazivala kao i prije.
Ponovno joj se pridružio pa, pitajući se zašto i kamo su krenuli, pošao za njom sve dok nisu stigli do željeznih vrata. Zastao je da se osvrne prije nego što uđe.
Groblje. Dakle, ovdje je, pod zemljom, ležao nesretni čovjek čije je ime sada morao doznati. Bilo je to prikladno mjesto. Ograđeno kućama; zaraslo u travu i korov, u rast bilja koje označuje smrt, a ne život; zagušeno od previše ukopa; nabujalo od prezasićenoga apetita. Prikladno mjesto!
Duh je stajao među grobovima i pokazivao na jedan. On mu dršćući priđe. Utvara je bila upravo onakva kakva je bila i prije, ali se bojao da u njezinu svečanom obličju vidi novo značenje.
„Prije nego što se približim onom kamenu na koji pokazuješ”, reče Scrooge, „odgovori mi na jedno pitanje. Jesu li ovo sjene onoga što će biti ili samo sjene onoga što bi moglo biti?”
Duh je i dalje pokazivao prema grobu kraj kojega je stajao.
„Ljudski putovi nagovješćuju određene završetke do kojih moraju dovesti ako se njima nastavi ići”, reče Scrooge. „Ali ako se od njih odustane, završeci će se promijeniti. Reci mi da je tako i s onim što mi pokazuješ!”
Duh je bio nepomičan kao i prije.
Scrooge mu se dršćući prikrao, pa, slijedeći prst, pročitao na kamenu zapuštenoga groba svoje ime: Ebenezer Scrooge.
„Jesam li ja taj čovjek koji je ležao na krevetu?” povikao je, bacivši se na koljena.
Prst pokaza s groba na njega, pa opet natrag.
„Ne, Duše! O ne, ne!”
Prst je i dalje pokazivao.
„Duše!” povikao je, čvrsto se uhvativši za njegovu odoru. „Čuj me! Nisam više čovjek kakav sam bio. Neću biti čovjek kakav bih morao postati da nije bilo ovoga susreta. Zašto mi to pokazuješ ako mi više nema nikakve nade?”
Prvi put učinilo se da ruka drhti.
„Dobri Duše”, nastavi on, srušivši se pred njim na zemlju, „tvoja se dobrota zauzima za mene i sažalijeva me. Uvjeri me da još mogu promijeniti ove sjene koje si mi pokazao, ako promijenim svoj život!”
Dobrostiva je ruka zadrhtala.
„U srcu ću čuvati Božić i nastojati da tako bude cijele godine. Živjet ću u Prošlosti, Sadašnjosti i Budućnosti. Duhovi sve troje djelovat će u meni. Neću odbaciti pouke koje mi daju. O, reci mi da mogu izbrisati slova s ovoga kamena!”
U svojoj je muci uhvatio sablasnu ruku. Pokušala se osloboditi, ali on ju je čvrsto držao, toliko usrdno preklinjući. Ipak, Duh je bio još snažniji te ga odgurnuo.
Podignutih ruku, upućujući posljednju molitvu da mu se sudbina promijeni, opazio je kako se mijenjaju utvarina kapuljača i odora. Smanjile su se, splasnule i slegle u stup kreveta.
Peta kitica
Da! A stup kreveta bio je njegov. Krevet je bio njegov, soba njegova. A najbolje i najsretnije od svega, Vrijeme koje je ležalo pred njim bilo je njegovo, da se iskupi!
„Živjet ću u Prošlosti, Sadašnjosti i Budućnosti!” ponovi Scrooge, iskočivši iz kreveta. „Duhovi sve troje djelovat će u meni. O, Jacobe Marley! Neka su hvaljeni Nebo i božićno vrijeme zbog ovoga! Govorim to na koljenima, stari Jacobe; na koljenima!”
Bio je tako uzbuđen i tako ozaren dobrim namjerama da mu se promukli glas jedva odazivao kad bi se sam sebi obratio. U borbi s Duhom jecao je silovito, a lice mu je bilo mokro od suza.
„Nisu strgnuti”, povika Scrooge, grleći jednu zavjesu s kreveta. „Nisu strgnuti, zajedno s prstenovima. Još su ovdje — ja sam ovdje — sjene onoga što bi se dogodilo mogu se raspršiti. Hoće, znam da hoće!”
Ruke su mu cijelo to vrijeme bile zaposlene odjećom; izvrtao ju je, odijevao naopako, trgao, zametao, podvrgavajući je svakoj ludoriji.
„Ne znam što da radim!” povika Scrooge, smijući se i plačući u isti mah, dok se čarapama zapetljao kao Laokoon. „Lagan sam kao pero, sretan kao anđeo, veseo kao školarac. Vrti mi se kao pijancu. Sretan Božić svima! Sretna Nova godina cijelomu svijetu! Halo, ovdje! Hop! Halo!”
Poskakivao je sve do dnevne sobe i sada ondje stajao, sasvim bez daha.
„Eno lonca u kojem se kuhala kaša!” povika Scrooge, ponovno potrčavši i obilazeći ognjište. „Eno vrata kroz koja je ušao duh Jacoba Marleyja! Eno kuta u kojem je sjedio Duh Božića Sadašnjosti! Eno prozora kroz koji sam vidio duhove kako lutaju! Sve je u redu, sve je istina, sve se dogodilo. Ha ha ha!”
Doista, za čovjeka koji se toliko godina nije smijao, bio je to veličanstven smijeh, najblistaviji smijeh. Praotac dugoga, dugoga niza sjajnih smijehova!
„Ne znam koji je danas datum!” reče Scrooge. „Ne znam koliko sam dugo bio s duhovima. Ništa ne znam. Prava sam beba. Nema veze. Baš me briga. Radije bih bio beba. Halo! Hop! Halo, ovdje!”
Crkvena zvona, najzvonkim zvonjavama koje je ikada čuo, prekinuše njegovu ushićenu radost. Tresk, clang, čekić; ding, dong, zvono. Zvono, dong, ding; čekić, clang, tresk! O, veličanstveno, veličanstveno!
Dotrčao je do prozora, otvorio ga i provirio. Nigdje magle ni sumaglice; vedro, blistavo, veselo, živahno, hladno; hladno, oštro, da krv zapleše; zlatna sunčeva svjetlost; nebesko plavetnilo; slatki svježi zrak; radosna zvona. O, veličanstveno! Veličanstveno!
„Koji je danas dan!” povika Scrooge, dozivajući dječaka u nedjeljnoj odjeći, koji je možda zastao da razgleda.
„Ha?” uzvrati dječak, silno začuđen.
„Koji je danas dan, momče?” reče Scrooge.
„Danas!” odgovori dječak. „Pa Božić.”
„Božić je!” reče Scrooge u sebi. „Nisam ga propustio. Duhovi su sve to obavili u jednoj noći. Mogu raditi što god žele. Naravno da mogu. Naravno da mogu. Halo, momče!”
„Halo!” odvrati dječak.
„Znaš li mesnicu za perad u drugoj ulici odavde, na uglu?” upita Scrooge.
„Vjerovao bih da znam”, odgovori dječak.
„Pametan dječak!” reče Scrooge. „Izvanredan dječak! Znaš li jesu li prodali onu nagradnu puricu koja je ondje visjela? Ne onu malu nagradnu puricu: onu veliku?”
„Što, onu veliku kao ja?” uzvrati dječak.
„Kakav divan dječak!” reče Scrooge. „Baš je milina razgovarati s njim. Da, momče moj!”
„Još ondje visi”, odgovori dječak.
„Zar?” reče Scrooge. „Idi i kupi je.”
„Hajdeee!” uzviknu dječak.
„Ne, ne”, reče Scrooge, „ozbiljno govorim. Idi i kupi je pa im reci da je donesu ovamo, da im mogu kazati kamo da je odnesu. Vrati se s čovjekom i dat ću ti šiling. Vrati se s njim za manje od pet minuta i dat ću ti pola krune!”
Dječak odjuri kao hitac. Morao je imati mirnu ruku na okidaču onaj tko bi mogao opaliti upola tako brzo.
„Poslat ću ga Bobu Cratchitu!”, šapnu Scrooge, trljajući ruke i pucajući od smijeha. „Neće znati tko ga šalje. Dvaput je veći od Malog Tima. Joe Miller nikad nije smislio takvu šalu kakva će biti kad ga pošaljem Bobu!”
Ruka kojom je ispisivao adresu nije bila mirna, no ipak ju je nekako napisao, a zatim sišao niz stube otvoriti ulična vrata, spreman dočekati peradarova pomoćnika. Dok je stajao ondje čekajući ga, pogled mu pade na zvekir.
„Voljet ću ga dok sam živ!”, uskliknu Scrooge, tapšući ga rukom. „Gotovo da ga nikad prije nisam ni pogledao. Kako mu je lice pošteno! Kakav divan zvekir! — Evo purana! Hej! Hura! Kako ste? Sretan Božić!”
Bio je to puran! Ta ptica nije mogla stajati na nogama. Smjesta bi joj pukle, kao štapići pečatnog voska.
„Pa nemoguće je odnijeti ga u Camden Town”, reče Scrooge. „Morate uzeti kočiju.”
Smijeh kojim je to rekao, smijeh kojim je platio purana, smijeh kojim je platio kočiju i smijeh kojim je nagradio dječaka nadmašio je samo onaj smijeh kojim je ponovno bez daha sjeo u naslonjač i smijao se sve dok nije zaplakao.
Brijanje nije bilo nimalo lako jer mu je ruka i dalje silno drhtala, a brijanje zahtijeva pozornost čak i kad pritom ne plešete. No da je odrezao vrh nosa, zalijepio bi preko njega komadić flastera i bio sasvim zadovoljan.
Odjenuo se „u svoje najbolje ruho” i naposljetku izašao na ulicu. Ljudi su se već razlijevali na sve strane, baš kao što ih je vidio u društvu Duha Božića sadašnjega; a Scrooge je, hodajući s rukama na leđima, svakoga promatrao s ushićenim osmijehom. Izgledao je tako neodoljivo prijazno da su mu tri-četiri dobroćudna momka rekla: „Dobro jutro, gospodine! Sretan vam Božić!” Scrooge je poslije često govorio da su mu od svih vedrih zvukova koje je ikad čuo upravo ti najvedrije odjekivali u ušima.
Nije daleko odmaknuo kad ugleda kako mu ususret dolazi krupni gospodin koji je dan prije ušao u njegovu poslovnicu i rekao: „Scrooge i Marley, ako se ne varam?” Srce ga je zaboljelo pri pomisli kako će taj stari gospodin gledati na njega kad se sretnu; ali znao je kojim putem mora poći i krenuo je njime.
„Dragi gospodine”, reče Scrooge, ubrzavši korak i uhvativši staroga gospodina za obje ruke. „Kako ste? Nadam se da vam je jučer uspjelo. Bili ste vrlo ljubazni. Sretan vam Božić, gospodine!”
„Gospodine Scrooge?”
„Da”, reče Scrooge. „Tako se zovem, i bojim se da vam to ime možda nije ugodno. Dopustite da vam se ispričam. A biste li bili tako dobri...” Ovdje mu Scrooge šapnu na uho.
„Bože moj!”, uskliknu gospodin, kao da mu je ponestalo daha. „Dragi gospodine Scrooge, govorite li ozbiljno?”
„Ako vam je volja”, reče Scrooge. „Ni pare manje. U to je, uvjeravam vas, uključeno i mnogo zaostalih iznosa. Učinit ćete mi tu uslugu?”
„Dragi gospodine”, reče drugi, stisnuvši mu ruku. „Ne znam što bih rekao na toliku velikoduš—”
„Molim vas, nemojte ništa govoriti”, odvrati Scrooge. „Dođite me posjetiti. Hoćete li doći?”
„Hoću!”, uskliknu stari gospodin. I bilo je jasno da to i namjerava učiniti.
„Hvala vam”, reče Scrooge. „Vrlo sam vam zahvalan. Hvala vam pedeset puta. Živjeli!”
Otišao je u crkvu, šetao ulicama, promatrao ljude kako žure amo-tamo, milovao djecu po glavi, raspitivao se kod prosjaka, zavirivao u kuhinje kuća i gledao u njihove prozore, te otkrio da mu sve može pričinjati zadovoljstvo. Nikad nije ni sanjao da mu ikakva šetnja — da mu išta — može pružiti toliku sreću. Poslijepodne se uputio kući svojega nećaka.
Dvanaest je puta prošao pokraj vrata prije nego što se odvažio prići i pokucati. No smogao je hrabrosti i učinio to:
„Je li vaš gospodar kod kuće, draga moja?”, upita Scrooge služavku. Krasna djevojka! Itekako krasna.
„Jest, gospodine.”
„Gdje je, draga moja?”, upita Scrooge.
„U blagovaonici je, gospodine, s gospođom. Pokazat ću vam kat, ako želite.”
„Hvala vam. Poznaje me”, reče Scrooge, već s rukom na kvaki blagovaonice. „Ući ću ovuda, draga moja.”
Nježno je okrenuo kvaku i bočno provirio licem oko vrata. Gledali su stol, raskošno postavljen; mladi su domaćini po takvim pitanjima uvijek pomalo nervozni i vole se uvjeriti da je sve na svome mjestu.
„Frede!”, reče Scrooge.
Dušice moja, kako se njegova nećakinja po ženidbi trgnula! Scrooge je načas zaboravio da sjedi u kutu uz podnožnik; inače to nipošto ne bi učinio.
„Pa, za ime svijeta!”, uzviknu Fred. „Tko je to?”
„Ja sam. Tvoj stric Scrooge. Došao sam na večeru. Hoćeš li me pustiti unutra, Frede?”
Pustiti ga unutra! Još je samo nedostajalo da mu ne iščaši ruku. Za pet minuta osjećao se kao kod kuće. Nije moglo biti srdačnije. Njegova je nećakinja izgledala jednako lijepo. Tako i Topper kad je stigao. Tako i punašna sestra kad je stigla. Tako i svi ostali kad su stigli. Divno društvo, divne igre, divna složnost, divna sreća!
Ali sljedećeg jutra stigao je u ured rano. O, kako je samo uranio! Kad bi barem mogao stići prvi i uhvatiti Boba Cratchita kako kasni! To je bilo ono što je svim srcem želio.
I uspjelo mu je; jest, uspjelo! Otkucalo je devet. Boba nema. Četvrt do deset. Boba nema. Kasnio je punih osamnaest i pol minuta. Scrooge je sjedio s vratima širom otvorenim kako bi ga mogao vidjeti kad uđe u „kavez”.
Prije nego što je otvorio vrata, skinuo je šešir, a i šal. U tren oka sjedio je na svojoj stolici i jurio perom, kao da pokušava sustići devet sati.
„Hej!”, zareža Scrooge svojim uobičajenim glasom, koliko ga je samo mogao odglumiti. „Što znači to što dolazite u ovo doba dana?”
„Vrlo mi je žao, gospodine”, reče Bob. „Kasnim.”
„Kasnite?”, ponovi Scrooge. „Da, čini mi se da kasnite. Pođite ovamo, gospodine, ako izvolite.”
„Samo jednom godišnje, gospodine”, opravdavao se Bob, izišavši iz „kaveza”. „Neće se ponoviti. Jučer sam se malo previše proveselio, gospodine.”
„E, sad ću vam reći, prijatelju”, reče Scrooge, „neću više trpjeti takve stvari. Stoga”, nastavi, skočivši sa stolice i tako snažno gurnuvši Boba u prsluk da je ovaj zateturao natrag u „kavez”, „stoga vam upravo namjeravam povisiti plaću!”
Bob je zadrhtao i malo se primaknuo ravnalu. Na trenutak mu je palo na pamet da njime sruši Scroogea, zadrži ga i pozove ljude iz dvorišta u pomoć i da mu donesu luđačku košulju.
„Sretan Božić, Bobe!”, reče Scrooge iskreno, tako da se nije moglo posumnjati u njegove riječi, i potapša ga po leđima. „Sretniji Božić, Bobe, dobri moj čovječe, nego što sam vam ga priuštio mnogo godina! Povisit ću vam plaću i nastojati pomoći vašoj obitelji koja se muči, a o vašim ćemo prilikama razgovarati još danas poslijepodne, uz božićnu zdjelu vrućeg napitka s vinom i pivom, Bobe! Naložite vatru i kupite još jednu posudu za ugljen prije nego što napišete još jedno i, Bobe Cratchite!”
Scrooge je održao riječ. Sve je to učinio, i još mnogo više; a Malom Timu, koji nije umro, bio je drugi otac. Postao je jednako dobar prijatelj, jednako dobar gospodar i jednako dobar čovjek kakva je poznavala dobra stara prijestolnica, kao i svaki drugi dobri stari grad ili općina u dobrom starom svijetu. Neki su se smijali gledajući kako se promijenio, ali on ih je pustio da se smiju i nije mario za njih; bio je dovoljno mudar da zna kako se na ovoj zemaljskoj kugli nikad ne dogodi ništa dobro čemu se neki ljudi već u početku ne nasmiju do mile volje. Znajući da takvi ionako ne bi vidjeli istinu, smatrao je da je sasvim dobro neka od smijeha naboraju oči, umjesto da ih snađe kakva manje privlačna bolest. Njegovo se srce smijalo, i to mu je bilo sasvim dovoljno.
Više nije imao posla s Duhovima, nego je odonda živio po načelu potpune umjerenosti; i uvijek se govorilo da je znao kako se valja proslaviti Božić, ako je itko živ posjedovao to znanje. Neka se to s pravom može reći za nas, za sve nas! I zato, kako je primijetio Mali Tim: Bog nas sve blagoslovio!
Što to znači
Priča nas uči da je briga o drugima svačija odgovornost i da kajanje vrijedi samo ako vodi do djelovanja. Marley iznosi središnju poruku: njegova je prava dužnost bila briga za dobrobit ljudi, a ne samo poslovanje. Njegov lanac pretvara cjeloživotne sebične izbore u vidljiv teret. Scrooge počinje shvaćati svoju dužnost kad Duh Božića sadašnjeg vremena ponovi njegove okrutne riječi o siromašnima dok govori o mogućoj smrti Malog Tima. Osoba koju je smatrao nevažnom odjednom mu mnogo znači. Njegova se promjena očituje u konkretnim postupcima: daruje novac, povećava Bobovu plaću i pomaže njegovoj obitelji. Božićna dobrota postaje trajan način života, a ne tek godišnje slavlje.
Besplatno 3 mjeseca
200.000+ klasika. Svaki format, besplatno za početak.
e-knjige i sažeci od 15 minuta te bilo koja knjiga tiskana po cijeni izrade, uključujući izdanje s krupnim tiskom.
Tri pitanja za razmišljanje
- Kako sjećanja na djetinjstvo i Fezziwigovu zabavu mijenjaju Scroogeovo shvaćanje njegovih odgovornosti?
- Što nam suprotnost između smrti Malog Tima i Scroogeove smrti govori o njihovim odnosima s drugima?
- Kako Scroogeovi postupci na božićno jutro odgovaraju na Marleyjevo upozorenje o pravoj svrsi ljudskog života?
Besplatno 3 mjeseca
200.000+ klasika. Svaki format, besplatno za početak.
e-knjige i sažeci od 15 minuta te bilo koja knjiga tiskana po cijeni izrade, uključujući izdanje s krupnim tiskom.


Pročitaj sažetak od 15 minuta i naruči tiskano izdanje, uključujući ono s velikim tiskom, po nabavnoj cijeni.
Isprobajte 3 mjeseca besplatno




















