Preskoči na sadržaj
Library
of Alexandria
Prijavi sePrijavi seIsprobaj besplatno 3 mjeseciZapočni besplatno

Mala sirena

by Hans Christian Andersen · 1837 · Čitanje: 39 min

Ukratko

Mala sirena Hansa Christiana Andersena bajka je o sireni koja žrtvuje svoj glas kako bi dobila ljudske noge, izgubi princa i dobije priliku steći besmrtnu dušu. Kao najmlađa od šest morskih princeza, prvi put izlazi na površinu s petnaest godina i spašava šesnaestogodišnjeg princa iz brodoloma. On nikad ne sazna tko ga je spasio. Žudeći za njim i za dušom kakvu imaju ljudi, odlazi morskoj vještici, koja joj za napitak odreže jezik. Napitak joj daje noge, ali svaki je korak boli kao da hoda po oštrim noževima. Princ je lijepo prihvati, no oženi princezu za koju pogrešno vjeruje da ga je spasila. Suočena sa smrću u zoru, sirena dobije nož koji su njezine sestre kupile u zamjenu za svoju kosu: ako njime ubije princa, vratit će joj se rep. Umjesto toga, odbaci nož i baci se u more. Postane jedna od kćeri zraka, koja može steći dušu kroz tristo godina dobrih djela.

Daleko na pučini, gdje je voda plava poput najljepšeg različka i bistra poput kristala, more je vrlo, vrlo duboko; toliko duboko da ga nijedno uže ne bi moglo izmjeriti: mnogi crkveni tornjevi, naslagani jedan na drugi, ne bi sezali od dna do površine. Ondje prebivaju Morski kralj i njegovi podanici. Ne smijemo zamišljati da na morskom dnu nema ničega osim golog žutog pijeska. Nipošto; ondje rastu najneobičniji cvjetovi i biljke, čije su lišće i stabljike toliko savitljivi da ih i najmanje mreškanje vode pokrene, kao da su živi. Ribe, velike i male, klize među granama kao što ptice lete među drvećem ovdje na kopnu. Na najdubljem mjestu od svih stoji dvorac Morskoga kralja. Zidovi su mu sagrađeni od koralja, a dugi, gotički prozori izrađeni su od najčišćeg jantara. Krov čine školjke koje se otvaraju i zatvaraju dok voda struji preko njih. Prekrasno izgledaju jer se u svakoj skriva blistavi biser, dostojan kraljičine dijademe.

Morski je kralj već mnogo godina bio udovac, a kućanstvom mu je upravljala ostarjela majka. Bila je vrlo mudra žena i silno ponosna na svoje plemenito podrijetlo; zato je na repu nosila dvanaest kamenica, dok su ostale, također visokoga roda, smjele nositi samo šest. Ipak, zasluživala je velike pohvale, osobito za brigu o malim morskim princezama, svojim unukama. Bilo ih je šest, sve prekrasne; ali najmlađa je bila najljepša od svih. Koža joj je bila čista i nježna poput latice ruže, a oči plave poput najdubljega mora; no, kao i sve ostale, nije imala noge, nego joj je tijelo završavalo ribljim repom. Po cijele su se dane igrale u velikim dvoranama dvorca ili među živim cvjetovima koji su rasli iz zidova. Veliki prozori od jantara bili su otvoreni, pa su ribe plivale unutra, baš kao što lastavice ulijeću u naše kuće kad otvorimo prozore; samo što bi ribe doplivale do princeza, jele im iz ruku i puštale da ih maze. Izvan dvorca nalazio se prekrasan vrt, u kojemu su rasli jarkocrveni i tamnoplavi cvjetovi te cvjetovi nalik plamenu. Plodovi su blistali poput zlata, a lišće i stabljike neprestano su se njihali amo-tamo. Tlo je bilo od najfinijega pijeska, ali plavo poput plamena gorućeg sumpora. Nad svime je ležao neobičan plavi sjaj, kao da vrt okružuje zrak s visine, kroz koji se probija plavetnilo neba, umjesto mračnih dubina mora. Za mirna vremena sunce se moglo vidjeti, nalik ljubičastom cvijetu iz čaške kojega zrači svjetlost. Svaka je mlada princeza imala u vrtu svoju gredicu, gdje je mogla kopati i saditi kako joj se prohtije. Jedna je uredila svoju cvjetnu gredicu u obliku kita; druga je smatrala boljim da njezina nalikuje maloj sireni; a gredica najmlađe bila je okrugla poput sunca i puna cvjetova crvenih poput njegovih zraka na zalasku. Bila je neobično dijete, tiha i zamišljena; dok su se njezine sestre oduševljavale čudesnim predmetima koje su nalazile u potonulim brodovima, nju ništa nije zanimalo osim njezinih lijepih crvenih cvjetova, nalik suncu, i jednoga prekrasnog mramornog kipa. Prikazivao je lijepa dječaka, isklesanog od čistoga bijelog kamena, koji je s potonulog broda pao na morsko dno. Pokraj kipa zasadila je vrbu ružičastih grana. Lijepo je rasla i uskoro su se njezine svježe grane nadvile nad kip, gotovo do plavoga pijeska. Sjena je bila ljubičasta i njihala se amo-tamo poput grana; činilo se kao da se krošnja i korijen igraju i pokušavaju poljubiti. Ništa joj nije pružalo veće zadovoljstvo od priča o svijetu iznad mora. Molila je staru baku da joj ispriča sve što zna o brodovima i gradovima, ljudima i životinjama. Njoj se činilo najčudesnijim i najljepšim to što kopneno cvijeće miriše, a ono pod morem ne; što je šumsko drveće zeleno; te što ribe među drvećem mogu tako milozvučno pjevati da ih je pravo zadovoljstvo slušati. Baka je ptičice nazivala ribama, jer je inače ne bi razumjela; nikad prije nije vidjela ptice.

„Kad navršiš petnaest godina”, rekla je baka, „bit će ti dopušteno izroniti iz mora i sjediti na stijenama na mjesečini, dok veliki brodovi plove pokraj njih; tada ćeš vidjeti i šume i gradove.”

Sljedeće će godine jedna od sestara navršiti petnaest; ali budući da je svaka bila godinu dana mlađa od prethodne, najmlađa će morati čekati pet godina prije nego što dođe njezin red da izroni s dna oceana i ugleda zemlju kao mi. Ipak, svaka je obećala da će ostalima ispričati što je vidjela pri prvom posjetu i što joj se učinilo najljepšim; jer baka im nije mogla ispričati dovoljno — toliko ih je toga zanimalo. Nijedna nije toliko nestrpljivo čekala svoj red kao najmlađa, ona koja je morala najdulje čekati i bila tako tiha i zamišljena. Mnogih bi noći stajala pokraj otvorena prozora, gledala gore kroz tamnoplavu vodu i promatrala ribe kako prskaju perajama i repovima. Mogla je vidjeti blijedi sjaj mjeseca i zvijezda; kroz vodu su joj se činili većima nego našim očima. Kad bi nešto nalik crnom oblaku prošlo između nje i njih, znala je da joj je to iznad glave zaplivao kit ili brod pun ljudi koji nikad nisu ni slutili da ispod njih stoji lijepa mala sirena, pružajući bijele ruke prema kobilici njihova broda.

Čim je najstarija navršila petnaest godina, bilo joj je dopušteno izroniti na površinu mora. Kad se vratila, imala je stotine stvari o kojima je mogla pričati; ali najljepše je, rekla je, bilo ležati na mjesečini, na pješčanom sprudu u mirnome moru, blizu obale, i gledati obližnji veliki grad, čija su svjetla treperila poput stotina zvijezda; slušati zvuke glazbe, buku kočija i ljudske glasove, a zatim čuti kako se iz crkvenih tornjeva razliježe vesela zvonjava. A budući da nije mogla prići svim tim čudesima, žudjela je za njima više nego ikad. O, kako je samo najmlađa sestra pozorno slušala sve te opise! A poslije, kad bi stajala pokraj otvorena prozora i gledala gore kroz tamnoplavu vodu, mislila bi na veliki grad, sa svom njegovom vrevežju i bukom, pa bi čak umišljala da u morskim dubinama čuje crkvena zvona.

Godinu dana poslije i druga je sestra dobila dopuštenje da izroni na površinu i pliva kamo god poželi. Izronila je upravo u zalazak sunca, a to je, rekla je, bio najljepši prizor od svih. Cijelo je nebo izgledalo kao zlato, dok su iznad nje plutali ljubičasti i ružičasti oblaci koje nije mogla opisati; a još brže od oblaka veliko jato divljih labudova letjelo je prema zalazećem suncu, poput dugoga bijelog vela preko mora. I ona je zaplivala prema suncu; no ono je utonulo u valove, a rumeni su odsjaji izblijedjeli s oblaka i mora.

Zatim je došao red na treću sestru; bila je najodvažnija od svih i zaplivala je uz široku rijeku koja se ulijevala u more. Na obalama je ugledala zelena brda prekrivena prekrasnom lozom; palače i dvorci provirivali su između gordih stabala u šumi. Čula je ptice kako pjevaju, a sunčeve su zrake bile tako snažne da je često morala zaroniti pod vodu kako bi rashladila lice koje joj je gorjelo. U uskom je rukavcu naišla na cijelu družinu male ljudske djece, posve gole, koja su se veselo brčkala u vodi. Htjela se igrati s njima, ali pobjegli su u velikom strahu; tada je do vode dotrčala mala crna životinja. Bio je to pas, no ona to nije znala jer ga nikada prije nije vidjela. Životinja je tako strašno zalajala na nju da se prestrašila i pojurila natrag prema otvorenome moru. Ali rekla je da nikada neće zaboraviti prekrasnu šumu, zelena brda i lijepu dječicu koja su mogla plivati u vodi, premda nisu imala riblje repove.

Četvrta je sestra bila plašljivija; ostala je usred mora, ali rekla je da je ondje jednako lijepo kao i bliže kopnu. Mogla je vidjeti kilometrima unaokolo, a nebo iznad nje izgledalo je poput staklenog zvona. Vidjela je brodove, ali toliko daleko da su nalikovali morskim galebovima. Dupini su se igrali u valovima, a golemi kitovi izbacivali su vodu iz nosnica, pa se činilo kao da na sve strane prska stotinu fontana.

Rođendan pete sestre padao je zimi; pa je, kad je došao njezin red, ugledala ono što druge nisu vidjele kad su prvi put izronile. More je izgledalo posve zeleno, a unaokolo su plutale velike sante leda, svaka poput bisera, rekla je, ali veća i viša od crkava koje su sagradili ljudi. Bile su najneobičnijih oblika i blistale su poput dijamanata. Sjela je na jednu od najvećih i pustila da joj vjetar poigrava dugom kosom, pa je primijetila kako svi brodovi brzo plove pokraj nje i usmjeravaju se što dalje od sante leda, kao da je se boje. Predvečer, kad je sunce zašlo, tamni su oblaci prekrili nebo, začula se grmljavina i bljesnule munje, a crveni se sjaj razlio po santama leda dok su se ljuljale i njihale na uzburkanome moru. Na svim su brodovima jedra bila skraćena u strahu i drhtanju, dok je ona mirno sjedila na plutajućoj santi, promatrajući plave munje kako svojim račvastim bljeskovima paraju more.

Kad su sestre prvi put dobile dopuštenje da izrone na površinu, svaka se oduševila novim i prekrasnim prizorima koje je ugledala; ali sada, kao odrasle djevojke, mogle su ići kad god bi poželjele, pa im je to postalo svejedno. Poželjele su se vratiti u vodu i, kad je prošao mjesec dana, rekle su da je dolje mnogo ljepše i da im je kod kuće ugodnije. Ipak, pet bi sestara često u večernjim satima ispreplelo ruke i u nizu izronilo na površinu. Imale su ljepše glasove od ijednog ljudskog bića; a prije oluje, kad bi naslutile da će neki brod stradati, plivale bi pred njim i slatko pjevale o užicima koji se mogu naći u morskim dubinama, moleći mornare da se ne boje ako potonu na dno. Ali mornari nisu mogli razumjeti pjesmu i mislili su da je to zavijanje oluje. A njima se ti prizori nikada nisu mogli učiniti lijepima; jer kad bi brod potonuo, ljudi bi se utopili, a do palače Morskoga Kralja stigla bi samo njihova mrtva tijela.

Kad bi se sestre tako, ruku pod ruku, uspinjale kroz vodu, njihova bi najmlađa sestra ostajala posve sama i gledala za njima, spremna da zaplače, samo što sirene nemaju suza, pa zato još više pate. „Oh, kad bih barem imala petnaest godina“, govorila bi. „Znam da ću zavoljeti svijet gore i sve ljude koji u njemu žive.“

Napokon je navršila petnaest godina. „Eto, sada si odrasla“, rekla je stara kraljica udovica, njezina baka. „Zato mi moraš dopustiti da te ukrasim kao i tvoje sestre.“ Položila joj je vijenac od bijelih ljiljana u kosu, a svaki je cvjetni listić bio napola od bisera. Zatim je starica naredila da se osam velikih kamenica pričvrsti za rep princeze, kako bi se pokazao njezin visoki položaj.

„Ali toliko me žuljaju“, rekla je mala sirena.

„Ponos traži da se trpi bol“, odgovorila je starica. Oh, kako bi rado odbacila svu tu raskoš i skinula teški vijenac! Crveni cvjetovi iz njezina vrta mnogo bi joj bolje pristajali, ali nije si mogla pomoći; zato je rekla: „Zbogom“, i poput mjehurića lako se vinula na površinu vode. Sunce je upravo zašlo kad je podigla glavu iznad valova; ali oblaci su bili obojeni grimizom i zlatom, a kroz blistavi sumrak sjala je večernja zvijezda u svoj svojoj ljepoti. More je bilo mirno, a zrak blag i svjež. Velik brod s tri jarbola ležao je nepomično na vodi, s jednim jedinim razapetim jedrom; nije bilo ni daška vjetra, a mornari su besposleno sjedili na palubi ili među konopima. Na brodu su svirali i pjevali; a kad se spustio mrak, zapalili su stotinu šarenih svjetiljaka, kao da u zraku lepršaju zastave svih naroda. Mala sirena doplivala je tik do prozora kabine; i kad bi je valovi katkad podigli, mogla je kroz čista stakla pogledati unutra i vidjeti mnoštvo lijepo odjevenih ljudi. Među njima je bio mladi princ, najljepši od svih, velikih crnih očiju; imao je šesnaest godina, a njegov se rođendan slavio uz veliko veselje. Mornari su plesali na palubi, ali kad je princ izašao iz kabine, više od stotinu raketa poletjelo je u zrak i obasjalo ga kao dan. Mala se sirena toliko prestrašila da je zaronila pod vodu; a kad je ponovno izronila, činilo joj se kao da se sve nebeske zvijezde ruše oko nje; nikada dotad nije vidjela takav vatromet. Velika su sunca sipala vatru na sve strane, sjajne su krijesnice letjele u plavi zrak, a sve se zrcalilo u bistrome, mirnom moru pod njima. I sam je brod bio tako sjajno osvijetljen da su se jasno mogli razabrati svi ljudi, pa čak i najmanji konop. A kako je samo lijepo izgledao mladi princ dok je stiskao ruke svima nazočnima i smiješio im se, dok je glazba odjekivala čistim noćnim zrakom.

Bilo je vrlo kasno, ali mala sirena nije mogla odvojiti pogled ni od broda ni od lijepoga princa. Šarene su svjetiljke bile ugašene, u zrak više nisu letjele rakete, a topovi su utihnuli; no more se uznemirilo, a ispod valova začuo se jecav, grmljav zvuk. Mala je sirena ipak ostala kraj prozora kabine, ljuljajući se na vodi, koja ju je podizala toliko da je mogla gledati unutra. Nakon nekog vremena jedra su brzo razapeli i plemeniti je brod nastavio put; ali ubrzo su se valovi podigli, teški su oblaci zamračili nebo, a u daljini su se pojavile munje. Približavala se strašna oluja; jedra su ponovno skratili i veliki je brod nastavio svoj brzi put uzburkanim morem. Valovi su se uzdizali poput planina, kao da će nadvisiti jarbol; ali brod je među njima ponirao poput labuda, pa se opet dizao na njihove visoke, zapjenjene vrhove. Maloj sireni to se činilo kao zabavna igra; mornarima nipošto. Naposljetku je brod zajecao i zaškripao; debela je oplata popustila pod udarcima mora koje se prelijevalo preko palube; glavni se jarbol prelomio poput trske; brod se nagnuo na bok i voda je provalila unutra. Mala je sirena sada shvatila da je posada u opasnosti; čak je i sama morala paziti da izbjegne grede i daske razbijenoga broda koje su plutale posvuda. U jednom je trenutku bila takva pomrčina da nije mogla vidjeti baš ništa, ali bljesak munje otkrio joj je čitav prizor; mogla je vidjeti sve koji su bili na brodu, osim princa. Kad se brod raspao, vidjela ga je kako tone u duboke valove i obradovala se, misleći da će sada biti s njom; a onda se sjetila da ljudska bića ne mogu živjeti u vodi, pa će, kad stigne do palače njezina oca, već biti mrtav. Ali nije smio umrijeti. Zato je plivala među gredama i daskama koje su plutale po morskoj površini, zaboravivši da bi je mogle smrskati. Zatim je zaronila duboko pod tamnu vodu i podizala se i spuštala s valovima, sve dok napokon nije uspjela doprijeti do mladoga princa, koji je u olujnome moru jedva još mogao plivati. Udovi su mu klonuli, lijepe su mu se oči sklopile, a umro bi da mu mala sirena nije priskočila u pomoć. Držala mu je glavu iznad vode i pustila da ih valovi nose kamo god žele.

Ujutro je oluja prestala, ali od broda nije se vidio ni najmanji komadić. Sunce se podiglo iz mora, crveno i žarko, a njegove su zrake prinčeve obraze ponovno obojile zdravom bojom; no oči su mu ostale zatvorene. Mala sirena poljubila mu je visoko, glatko čelo i odmaknula mu mokru kosu; nalikovao joj je na mramorni kip u njezinu malom vrtu, pa ga je ponovno poljubila i poželjela da ostane živ. Uskoro su ugledali kopno; vidjela je visoke plave planine, na kojima je ležao bijeli snijeg kao da se na njima spustilo jato labudova. Blizu obale prostirale su se prekrasne zelene šume, a nedaleko je stajala velika građevina za koju nije mogla razabrati je li crkva ili samostan. U vrtu su rasla stabla naranči i limuna, a pred vratima su se uzdizale visoke palme. More je ondje tvorilo malu uvalu, u kojoj je voda bila sasvim mirna, ali vrlo duboka, pa je doplivala s lijepim princom do obale, prekrivene sitnim bijelim pijeskom, i ondje ga položila na toplo sunce, pazeći da mu glava bude podignuta više od tijela. Tada su se u velikoj bijeloj građevini oglasila zvona, a u vrt je došlo nekoliko mladih djevojaka. Mala je sirena otplivala dalje od obale i smjestila se među visoke stijene koje su izranjale iz vode; zatim je morskom pjenom prekrila glavu i vrat kako se njezino malo lice ne bi vidjelo te je čekala da vidi što će biti s jadnim princom. Nije dugo čekala: ugledala je mladu djevojku kako prilazi mjestu na kojem je ležao. Isprva se činila prestrašenom, ali samo na trenutak; zatim je dozvala nekoliko ljudi, a sirena je vidjela kako princ ponovno dolazi k svijesti i smiješi se onima koji su stajali oko njega. Njoj se nije nasmiješio; nije znao da ga je ona spasila. To ju je silno ražalostilo, pa je, kad su ga odveli u veliku građevinu, tužno zaronila u vodu i vratila se u očev dvorac. Oduvijek je bila šutljiva i zamišljena, a sada više no ikad. Sestre su je pitale što je vidjela pri prvom izranjanju na površinu, ali nije im htjela ništa reći. Mnogo je večeri i jutara odlazila onamo gdje je ostavila princa. Gledala je kako plodovi u vrtu dozrijevaju sve dok ih ne uberu, kako se snijeg s planinskih vrhova topi; no princa nije vidjela, pa se uvijek vraćala kući još tužnija nego prije. Jedina joj je utjeha bila sjediti u vlastitom malom vrtu i obujmiti rukom prekrasni mramorni kip koji je nalikovao princu; ali prestala se brinuti o cvijeću, pa je ono raslo u divljem neredu po stazama i dugim se listovima i stabljikama ovijalo oko grana drveća, tako da je cijelo mjesto postalo tamno i sumorno. Naposljetku više nije mogla izdržati pa je jednoj od sestara ispričala sve. Tada su i ostale doznale tajnu, a ubrzo se ona pročula i među dvjema sirenama čija je bliska prijateljica znala tko je princ. I ona je vidjela svečanost na brodu pa im je kazala odakle princ dolazi i gdje se nalazi njegov dvorac.

„Dođi, sestro mala“, rekoše ostale princeze; zatim se uhvatiše pod ruke i u dugom nizu izroniše na površinu, blizu mjesta gdje su znale da se nalazi prinčev dvorac. Bio je sagrađen od sjajnog, blistavo žutog kamena, s dugim mramornim stubama, od kojih se jedne spuštahu sve do mora. Nad krovom su se uzdizale veličanstvene pozlaćene kupole, a između stupova koji su okruživali cijelu građevinu stajali su mramorni kipovi, živi poput pravih ljudi. Kroz prozirno kristalno staklo visokih prozora vidjele su se otmjene odaje sa skupocjenim svilenim zavjesama i tapiserijama; zidovi su bili prekriveni prekrasnim slikama koje je bilo milina gledati. Nasred najveće dvorane vodoskok je izbacivao blistave mlazove visoko, sve do staklene kupole na stropu, kroz koju je sunce obasjavalo vodu i prekrasno bilje što je raslo oko zdenca. Sada kad je znala gdje živi, provodila je mnogu večer i mnogu noć u moru kraj dvorca. Plivala bi mnogo bliže obali nego što bi se ijedna od ostalih usudila; jednom je čak doplivala skroz do uskog prolaza ispod mramornog balkona, koji je bacao široku sjenu na vodu. Ondje bi sjedila i promatrala mladog princa, koji je mislio da je sasvim sam na sjajnoj mjesečini. Mnogo ga je puta uvečer vidjela kako plovi u ugodnoj brodici, uz glazbu i vijorenje zastava. Provlačila se kroz zeleno trstinje, a kad bi joj vjetar zahvatio dugi srebrnobijeli veo, oni koji bi ga ugledali pomislili bi da je labud koji širi krila. Mnogo je noći slušala i ribare, koji su s bakljama bili na pučini, kako pripovijedaju lijepe stvari o djelima mladog princa, pa joj je bilo drago što mu je spasila život kad su ga valovi bacali naokolo, napola mrtva. Sjećala se kako mu je glava počivala na njezinim grudima i kako ga je od srca ljubila; ali on nije znao ništa o tome, nije je se mogao ni dosanjati. Sve je više zavoljela ljude i sve je više željela moći lutati među onima čiji se svijet činio toliko većim od njezina. Oni su mogli brodovima ploviti preko mora i penjati se na visoke planine, daleko iznad oblaka; a zemlje koje su posjedovali, njihove šume i polja, prostirale su se nadaleko, dokle joj pogled nije sezao. Toliko je toga željela znati, a sestre joj nisu mogle odgovoriti na sva pitanja. Zato se obratila svojoj staroj baki, koja je znala sve o gornjem svijetu, kako je sasvim opravdano nazivala zemlje iznad mora.

„Ako se ljudi ne utope“, upita mala sirena, „mogu li živjeti zauvijek? Zar nikad ne umiru kao mi ovdje u moru?“

„Da“, odgovori starica, „i oni moraju umrijeti, a život im traje čak kraće od našega. Mi katkad doživimo i tristo godina, ali kad prestanemo postojati, postanemo samo pjena na površini mora, a ovdje dolje nemamo čak ni groba za one koje volimo. Nemamo besmrtnu dušu, nikada više nećemo živjeti; poput zelene morske trave, kad se jednom odsiječe, više nikada ne možemo bujati. Ljudi, naprotiv, imaju dušu koja živi vječno, koja živi i nakon što se tijelo pretvori u prah. Ona se uzdiže kroz čisti, bistri zrak, ponad blistavih zvijezda. Kao što se mi uzdižemo iz vode i gledamo svu zemlju, tako se oni uzdižu u nepoznate i veličanstvene krajeve koje mi nikada nećemo vidjeti.“

„Zašto mi nemamo besmrtnu dušu?“ tužno upita mala sirena. „Rado bih dala svih stotinu godina koje mi preostaju da živim samo jedan dan kao ljudsko biće i da se nadam kako ću upoznati sreću onoga veličanstvenog svijeta iznad zvijezda.“

„Ne smiješ o tome razmišljati“, reče starica; „nama je mnogo bolje i sretnije nego ljudima.“

„Dakle, umrijet ću“, reče mala sirena, „i kao morska pjena vrludat ću naokolo, nikada više neću čuti glazbu valova ni vidjeti prekrasno cvijeće ni crveno sunce. Zar išta mogu učiniti da zadobijem besmrtnu dušu?“

„Ne“, reče starica, „osim ako te neki čovjek toliko zavoli da mu budeš važnija od oca ili majke; ako sve njegove misli i sva njegova ljubav budu usmjereni na tebe, a svećenik stavi njegovu desnu ruku u tvoju i on ti se zavjetuje da će ti biti vjeran ovdje i u vječnosti, tada bi njegova duša prešla u tvoje tijelo i ti bi dobila udjela u budućoj sreći ljudskog roda. Dao bi ti dušu, a svoju bi pritom zadržao; ali to se nikada ne može dogoditi. Tvoj je riblji rep, koji se među nama smatra tako lijepim, na zemlji posve ružan; oni ne znaju za bolje i misle da su im potrebna dva čvrsta oslonca, koja zovu nogama, da bi bili lijepi.“

Tada je mala sirena uzdahnula i tužno pogledala svoj riblji rep. „Budimo sretne“, reče starica, „pa se razigrano vrzmajmo i poskakujmo tijekom tristo godina koje nam je živjeti, što je uistinu sasvim dovoljno dugo; poslije ćemo se utoliko bolje odmoriti. Večeras imamo dvorski bal.“

To je jedan od onih veličanstvenih prizora kakve nikada ne možemo vidjeti na zemlji. Zidovi i strop velike plesne dvorane bili su od debela, ali prozirna kristala. Sa svake su strane u redovima stajale stotine golemih školjaka, neke tamnocrvene, druge travnatozelene, a u njima je gorjela plava vatra koja je osvjetljavala cijelu dvoranu i sjala kroz zidove, tako da je bilo osvijetljeno i more. Bezbrojne ribe, velike i male, plivale su pokraj kristalnih zidova; nekima su ljuske blistale purpurnim sjajem, a drugima su sjale poput srebra i zlata. Dvoranama je tekla široka struja, a u njoj su morski ljudi i sirene plesali uz glazbu vlastitih milozvučnih pjesama. Nitko na zemlji nema tako divan glas kao oni. Mala je sirena pjevala ljepše od svih. Cijeli joj je dvor pljeskao rukama i repovima; nakratko joj je srce od radosti živnulo, jer je znala da ima najljepši glas na svijetu, na zemlji i u moru. No ubrzo je opet pomislila na svijet nad sobom, jer nije mogla zaboraviti prekrasnog princa ni tugu što nema besmrtnu dušu poput njegove; zato se tiho iskrala iz očeve palače, pa je, dok su se unutra svi veselili i pjevali, sjedila u svom malom vrtu tužna i sama. Tada je začula kako kroz vodu odjekuje zvuk trube i pomislila: „On je sigurno na brodu gore, onaj o kojem ovise moje želje i u čije bih ruke željela povjeriti sreću svoga života. Sve ću za njega riskirati, i da steknem besmrtnu dušu, dok moje sestre plešu u očevoj palači, otići ću morskoj vještici koje sam se uvijek toliko bojala; ona mi može dati savjet i pomoći mi.”

Tada je mala sirena izišla iz svog vrta i krenula prema pjenastim virovima, iza kojih je živjela čarobnica. Nikada prije nije išla tim putem: ondje nije raslo ni cvijeće ni trava; do vira se prostiralo samo golo, sivo, pjeskovito tlo, gdje se voda, poput zapjenjenih mlinskih kotača, vrtjela oko svega što bi zgrabila i bacala to u bezdan bez dna. Da bi stigla do područja morske vještice, mala je sirena morala proći kroz same smrtonosne virove; a još je daleko preko puta ležalo mnoštvo toploga, mjehuravoga blata koje je vještica zvala svojim tresetištem. Iza njega stajala je njezina kuća, usred čudne šume u kojoj su sva stabla i cvjetovi bili polipi, napola životinje, napola biljke; izgledali su poput zmija sa stotinu glava koje su izbijale iz zemlje. Grane su im bile dugačke, sluzave ruke, s prstima poput savitljivih crva, koji su se pomicali jedan za drugim od korijena do vrha. Zgrabili bi sve što im je u moru bilo nadohvat i čvrsto držali, tako da im ništa ne bi umaklo iz šaka. Mala se sirena toliko prestrašila prizora da je zastala; srce joj je lupalo od straha i gotovo se okrenula natrag, ali pomislila je na princa i na ljudsku dušu za kojom je čeznula, pa joj se hrabrost vratila. Dugu je, raspuštenu kosu omotala oko glave, da je polipi ne bi zgrabili. Sklopila je ruke na prsima, a zatim poletjela naprijed poput ribe što se probija kroz vodu, između savitljivih ruku i prstiju ružnih polipa, ispruženih s obje njezine strane. Vidjela je da svaki od njih u šaci drži nešto što je zgrabio svojim brojnim ručicama, kao da su željezne obruče. Bijeli kosturi ljudi koji su stradali na moru i potonuli u duboke vode, kosturi kopnenih životinja, vesla, kormila i brodske škrinje ležali su čvrsto stisnuti njihovim priljubljenim rukama; čak i mala sirena koju su uhvatili i zadavili — a to se maloj princezi činilo najstrašnijim od svega.

Sada je stigla do močvarne čistine u šumi, gdje su se velike, debele vodene zmije valjale po blatu i pokazivale svoja ružna, sivkastosmeđa tijela. Usred toga mjesta stajala je kuća sagrađena od kostiju ljudi stradalih u brodolomu. Ondje je sjedila morska vještica, dopuštajući žabi da joj jede iz usta, baš kao što ljudi katkad hrane kanarinca komadićem šećera. Ružne vodene zmije zvala je svojim malim pilićima i puštala ih da joj gmižu po grudima.

„Znam što želiš”, rekla je morska vještica; „to je vrlo glupo od tebe, ali neka ti bude po volji, pa će te odvesti u nesreću, lijepa moja princezo. Želiš se riješiti ribljeg repa i dobiti dvije noge umjesto njega, poput ljudi na zemlji, kako bi se mladi princ zaljubio u tebe i kako bi stekla besmrtnu dušu.” Vještica se tada tako glasno i odvratno nasmijala da su žaba i zmije pale na tlo i ondje se počele previjati. „Stigla si u pravi čas”, rekla je vještica, „jer ti nakon sutrašnjeg izlaska sunca ne bih mogla pomoći sve do isteka još jedne godine. Pripremit ću ti napitak; sutra prije izlaska sunca moraš s njim doplivati do kopna, sjesti na obalu i popiti ga. Tvoj će rep tada nestati i pretvoriti se u ono što ljudi zovu nogama, a ti ćeš osjetiti strašnu bol, kao da ti kroz tijelo prolazi mač. No svi koji te vide reći će da si najljepše ljudsko biće koje su ikada vidjeli. Zadržat ćeš istu onu lebdeću gracioznost pokreta i nijedna plesačica neće kročiti tako lako; ali pri svakom će ti koraku biti kao da staješ na oštre noževe i kao da ti mora poteći krv. Ako si spremna sve to podnijeti, pomoći ću ti.”

„Jesam”, rekla je mala princeza drhtavim glasom, misleći na princa i besmrtnu dušu.

„Ali još jednom razmisli”, rekla je vještica; „jer kad jednom poprimiš ljudski oblik, više ne možeš biti sirena. Nikada se više nećeš moći vratiti kroz vodu svojim sestrama ni očevoj palači; a ako ne zadobiješ ljubav princa, tako da bude spreman zbog tebe zaboraviti oca i majku, da te voli svom dušom i da dopusti svećeniku da vam spoji ruke kako biste postali muž i žena, nikada nećeš steći besmrtnu dušu. Prvoga jutra nakon što se oženi drugom srce će ti pući i pretvorit ćeš se u pjenu na vrhu valova.”

„Učinit ću to”, rekla je mala sirena i problijedjela kao smrt.

„Ali i ja moram biti plaćena”, rekla je vještica, „a ne tražim od tebe sitnicu. Imaš najljepši glas od svih koji žive ovdje, u morskim dubinama, i misliš da ćeš njime moći očarati princa, ali taj mi glas moraš dati; uzet ću ono najbolje što imaš u zamjenu za svoj napitak. Moram ga pomiješati sa svojom krvlju da bude oštar poput mača s dvije oštrice.”

„Ali ako mi oduzmeš glas”, rekla je mala sirena, „što će mi onda ostati?”

„Tvoje lijepo tijelo, tvoj graciozan hod i tvoje izražajne oči; zar njima ne možeš osvojiti muško srce? No, jesi li izgubila hrabrost? Isplazi svoj mali jezik da ti ga mogu odrezati kao naknadu; tada ćeš dobiti moćni napitak.”

„Neka bude”, rekla je mala sirena.

Tada je vještica stavila kotao na vatru da pripravi čarobni napitak.

„Čistoća je dobra stvar”, rekla je, ribajući posudu zmijama koje je svezala u velik čvor; zatim se ubola u prsa i pustila da u nju kaplje crna krv. Para koja se dizala oblikovala se u tako grozne likove da ih nitko nije mogao gledati bez straha. Svakoga je časa vještica ubacivala u posudu još nešto, a kad je smjesa počela ključati, zvuk je bio poput krokodilskog plača. Kad je napokon čarobni napitak bio gotov, izgledao je poput najbistrije vode. „Evo ti ga”, rekla je vještica. Zatim je sireni odrezala jezik, tako da je zanijemjela i više nikada nije mogla govoriti ni pjevati. „Ako te polipi zgrabe dok se budeš vraćala kroz šumu”, rekla je vještica, „baci na njih nekoliko kapi napitka pa će im se prsti raspasti na tisuću komadića.” No mala sirena nije morala tako postupiti, jer su polipi prestravljeno uzmaknuli kad su ugledali blistavi napitak koji joj je u ruci sjajio poput treperave zvijezde.

Tako je brzo prošla kroz šumu i močvaru, između jurećih virova. Vidjela je da su u očevoj palači utrnule baklje u plesnoj dvorani i da svi unutra spavaju; ali nije se usudila ući k njima jer je sada bila nijema i zauvijek će ih napustiti — osjećala je kao da će joj srce pući. Nečujno je ušla u vrt, uzela po jedan cvijet s gredica svake svoje sestre, tisuću je puta rukom poljubila palaču, a zatim se vinula kroz tamnoplavu vodu. Sunce još nije bilo izašlo kad je ugledala prinčevu palaču i prišla lijepim mramornim stubama, ali mjesec je sjajio jasno i blistavo. Tada je mala sirena popila čarobni napitak i učinilo joj se kao da joj dvosjekli mač prolazi kroz nježno tijelo: pala je u nesvijest i ležala kao mrtva. Kad je sunce izašlo i obasjalo more, došla je k sebi i osjetila oštru bol; ali pred njom je stajao naočiti mladi princ. Uperio je u nju svoje ugljenocrne oči tako usrdno da je oborila pogled, a zatim je shvatila da joj je nestao riblji rep i da ima tako lijep par bijelih nogu i sićušnih stopala kakva bi mogla imati svaka djevojka; ali nije imala odjeće pa se ogrnula svojom dugom, gustom kosom. Princ ju je upitao tko je i odakle dolazi, a ona ga je gledala blagim i tužnim pogledom svojih dubokih plavih očiju; no nije mogla govoriti. Svaki je njezin korak bio upravo onakav kakvim ga je vještica opisala: osjećala je kao da hoda po vrhovima igala ili oštrih noževa; ali sve je to dragovoljno podnosila i koračala uz princa lako poput mjehurića od sapunice, pa su se on i svi koji su je vidjeli čudili njezinim gracioznim, lelujavim pokretima. Uskoro su je odjenuli u skupocjene haljine od svile i muslina, te je postala najljepše biće u palači; ali bila je nijema i nije mogla ni govoriti ni pjevati.

Pred princa i njegove kraljevske roditelje stupile su lijepe robinje odjevene u svilu i zlato i zapjevale: jedna je pjevala ljepše od svih ostalih, a princ joj je zapljeskao i nasmiješio se. To je maloj sireni nanijelo veliku bol; znala je koliko je nekoć i sama mogla ljepše pjevati pa je pomislila: „O, kad bi samo znao! Zauvijek sam se odrekla svoga glasa da bih bila uz njega.”

Robinje su zatim zaplesale lijepe, vilinske plesove uz zvuke divne glazbe. Tada je mala sirena podigla svoje prekrasne bijele ruke, stala na prste i kliznula preko poda; plesala je kao što dotad nitko nije znao plesati. Svakog je trena njezina ljepota sve više dolazila do izražaja, a njezine izražajne oči obraćale su se srcu izravnije nego pjesme robinja. Svi su bili očarani, a osobito princ, koji ju je nazvao svojom malom nađenicom; i ona je ponovno zaplesala, rado mu udovoljavajući, premda joj se pri svakom dodiru stopala s podom činilo kao da staje na oštre noževe.

Princ je rekao da zauvijek treba ostati uz njega, a njoj je dopušteno da spava pred njegovim vratima, na baršunastom jastuku. Dao joj je sašiti paževo odijelo kako bi ga mogla pratiti na konju. Zajedno su jahali kroz mirisne šume, gdje su im zelene grane dodirivale ramena, a ptičice pjevale među svježim lišćem. S princem se penjala na vrhove visokih planina; i premda su joj nježna stopala krvarila, tako da se svaki njezin korak mogao raspoznati, samo bi se smijala i slijedila ga sve dok ne bi ugledali oblake pod sobom, nalik jatu ptica koje putuje u daleke krajeve. Dok je boravila u prinčevoj palači, kad bi svi ukućani zaspali, odlazila bi sjesti na široke mramorne stube; hladna morska voda ublažavala joj je goruću bol u stopalima. Tada bi se sjetila svih onih koji su ostali dolje u dubini.

Jedne noći njezine su sestre došle gore, zagrljene, pjevajući tužno dok su plutale po vodi. Dala im je znak, pa su je prepoznale i ispričale joj koliko im je zadavala boli. Nakon toga svake su noći dolazile na isto mjesto; a jednom je u daljini ugledala svoju staru baku, koja godinama nije izlazila na površinu mora, i staroga Morskog kralja, svoga oca, s krunom na glavi. Pružili su ruke prema njoj, ali se nisu usuđivali približiti kopnu koliko i njezine sestre.

Kako su dani prolazili, sve je nježnije voljela princa, a on je nju volio kao što bi volio malo dijete; no nije mu ni na kraj pameti bilo da je uzme za ženu. A ako je ne bi oženio, ne bi mogla steći besmrtnu dušu; jutro nakon njegova vjenčanja s drugom, pretvorila bi se u morsku pjenu.

„Zar me ne voliš najviše od svih?” kao da su govorile oči male sirene kad ju je uzeo u naručje i poljubio u nježno čelo.

„Da, draga si mi”, rekao je princ; „imaš najbolje srce i najodanija si mi; nalik si djevojci koju sam nekoć vidio, ali koju više nikad neću sresti. Bio sam na brodu koji se razbio, a valovi su me izbacili na obalu blizu svetoga hrama, gdje je nekoliko djevojaka obavljalo službu. Najmlađa me pronašla na obali i spasila mi život. Vidio sam je samo dvaput i ona je jedina na svijetu koju bih mogao voljeti; ali ti joj nalikuješ i gotovo si izbrisala njezin lik iz moga uma. Ona pripada svetom hramu, a dobra mi je sreća poslala tebe umjesto nje; i nikada se nećemo rastati.”

„Ah, ne zna da sam mu ja spasila život”, pomislila je mala sirena. „Nosila sam ga morem do šume u kojoj se nalazi hram; sjedila sam pod pjenom i čekala dok ljudi nisu došli pomoći mu. Vidjela sam lijepu djevojku koju voli više nego mene”; sirena je duboko uzdahnula, ali nije mogla proliti suze. „Kaže da djevojka pripada svetom hramu, pa se nikada neće vratiti među ljude. Više se neće sresti; a ja sam uz njega i gledam ga svakoga dana. Brinut ću se o njemu, voljeti ga i dati svoj život za njega.”

Uskoro se pročulo da se princ mora oženiti i da će mu žena biti lijepa kći susjednoga kralja, jer se opremao veličanstven brod. Iako je princ govorio da samo namjerava posjetiti kralja, svi su vjerovali da zapravo ide vidjeti njegovu kćer. S njim je trebala poći velika pratnja. Mala sirena nasmiješila se i odmahnula glavom. Poznavala je prinčeve misli bolje od svih ostalih.

„Moram otputovati”, rekao joj je. „Moram vidjeti tu lijepu princezu; moji roditelji to žele, ali neće me prisiliti da je dovedem kući kao svoju nevjestu. Ne mogu je voljeti; nije nalik lijepoj djevojci iz hrama, kojoj si ti slična. Kad bih morao izabrati nevjestu, radije bih izabrao tebe, svoju nijemu nađenicu, s tim izražajnim očima.” Zatim joj je poljubio rumena usta, poigravao se njezinom dugom, valovitom kosom i položio glavu na njezino srce, dok je ona sanjala o ljudskoj sreći i besmrtnoj duši. „Ne bojiš se mora, moje nijemo dijete?” rekao je dok su stajali na palubi veličanstvenog broda koji ih je trebao odvesti u zemlju susjednoga kralja. Zatim joj je pričao o oluji i bonaci, o neobičnim ribama u dubini pod njima i o onome što su ondje vidjeli ronioci; a ona se smiješila njegovim opisima jer je o čudesima na morskom dnu znala više od ikoga.

Na mjesečini, dok su svi na brodu spavali osim kormilara koji je upravljao brodom, sjedila je na palubi i gledala dolje kroz bistru vodu. Učinilo joj se da razaznaje očev dvorac, a na njemu svoju ostarjelu baku sa srebrnom krunom na glavi, kako kroz struju gleda prema kobilici broda. Tada su njezine sestre izronile iz valova i tužno je gledale, lomeći svoje bijele ruke. Dala im je znak i nasmiješila se; htjela im je reći kako je sretna i kako joj je dobro, ali prišao je brodski momčić, pa je, kad su njezine sestre zaronile, pomislio da je vidio samo morsku pjenu.

Sljedećeg je jutra brod uplovio u luku prekrasnoga grada koji je pripadao kralju kojega je princ išao posjetiti. Crkvena zvona zvonila su, a s visokih su se tornjeva oglasile trube; vojnici s lepršavim zastavama i blistavim bajunetama stajali su duž stijena između kojih su plovili. Svaki je dan bio svečanost; plesovi i zabave nizali su se jedni za drugima.

No princeza se još nije pojavila. Govorilo se da odrasta i školuje se u samostanu, gdje uči sve kraljevske vrline. Napokon je stigla. Mala sirena, koja je silno željela vidjeti je li doista lijepa, morala je priznati da nikada nije vidjela savršeniju ljepoticu. Koža joj je bila nježno svijetla, a ispod dugih, tamnih trepavica sjale su joj plave oči, nasmijane od iskrenosti i čistoće.

„Ti si“, reče princ, „spasila moj život kad sam ležao mrtav na obali“, i privinu svoju rumenu nevjestu u naručje. „Ah, presretan sam“, reče maloj sireni; „sve su mi se najdraže želje ispunile. Radovat ćeš se mojoj sreći, jer tvoja je odanost prema meni velika i iskrena.“

Mala sirena poljubi mu ruku i osjeti kao da joj je srce već slomljeno. Jutro njegova vjenčanja donijet će joj smrt i pretvorit će se u morsku pjenu. Zazvonila su sva crkvena zvona, a glasnici su jahali gradom objavljujući zaruke. Na svakom oltaru gorjelo je mirisno ulje u skupocjenim srebrnim svjetiljkama. Svećenici su njihali kadionicama, dok su mladenci sklopili ruke i primili biskupov blagoslov. Mala sirena, odjevena u svilu i zlato, držala je nevjestin skut; no uši joj nisu čule ništa od svečane glazbe, a oči nisu vidjele sveti obred; mislila je na noć smrti koja joj se bližila i na sve što je izgubila na svijetu. Iste večeri nevjesta i mladoženja ukrcali su se na brod; topovi su grmjeli, zastave se vijorile, a nasred broda podignut je skupocjen šator od purpura i zlata. U njemu su bile raskošne postelje za mladence, da u njima provedu noć. Brod, s napetim jedrima i povoljnim vjetrom, klizio je glatko i lako mirnim morem. Kad se smračilo, upalili su mnoštvo svjetiljki u boji, a mornari su veselo zaplesali na palubi. Mala se sirena nije mogla oteti mislima na prvi put kad je izronila iz mora i ugledala slične svečanosti i radosti; i ona se pridružila plesu, uzdizala se u zraku kao lastavica dok lovi svoj plijen, a svi su je nazočni zadivljeno bodrili. Nikad prije nije plesala tako graciozno. Nježna stopala kao da su joj rezali oštri noževi, ali nije marila za to; oštrija joj je bol probadala srce. Znala je da je ovo posljednja večer kad će ikada vidjeti princa, zbog kojega je napustila svoje najmilije i svoj dom; odrekla se svojega prekrasnog glasa i svakoga dana zbog njega trpjela nečuvene boli, a on za to nije ni znao. Ovo je bila posljednja večer kad će s njim udisati isti zrak i gledati zvjezdano nebo i duboko more; čekala ju je vječna noć, bez misli i snova: nije imala dušu i sada je nikada nije mogla zadobiti. Na brodu su vladali radost i veselje sve do dugo iza ponoći; smijala se i plesala s ostalima, dok joj je srce bilo puno misli o smrti. Princ je poljubio svoju lijepu nevjestu, a ona se igrala njegovom crnom kosom, dok napokon nisu pošli pod ruku počinuti u sjajni šator. Tada je na brodu sve utihnulo; samo je kormilar bio budan i stajao za kormilom. Mala se sirena naslonila bijelim rukama na rub broda i gledala prema istoku ne bi li ugledala prvi rumen jutra, prvu zraku zore koja će joj donijeti smrt. Vidjela je svoje sestre kako izranjaju iz valova: bile su blijede kao i ona, ali njihova se duga i lijepa kosa više nije vijorila na vjetru, jer su je odrezale.

„Dale smo svoju kosu vještici“, rekoše, „da nam pomogne za tebe, kako noćas ne bi umrla. Dala nam je nož: evo ga, vidiš kako je oštar. Prije izlaska sunca moraš ga zabiti princu u srce; kad ti topla krv kapne na stopala, ponovno će se spojiti i pretvoriti u riblji rep, pa ćeš opet biti sirena i vratiti se k nama da živiš svojih tristo godina prije nego što umreš i pretvoriš se u morsku pjenu. Požuri, dakle; prije izlaska sunca mora umrijeti ili on ili ti. Naša stara baka toliko za tobom nariče da joj od tuge opada bijela kosa, kao što je i nama opadala pod vještičinim škarama. Ubij princa i vrati se; požuri: zar ne vidiš prve crvene pruge na nebu? Za nekoliko minuta sunce će izaći, a ti moraš umrijeti.“ Zatim duboko i tužno uzdahnuše pa potonuše pod valove.

Mala sirena razmaknu grimiznu zavjesu šatora i ugleda lijepu nevjestu kako počiva glavom na prinčevim prsima. Sagnula se i poljubila ga u lijepo čelo, pa pogledala u nebo, gdje je rumena zora bivala sve sjajnija; zatim je bacila pogled na oštri nož i ponovno uprla oči u princa, koji je u snu šaptao ime svoje nevjeste. Ona mu je bila u mislima, a nož zadrhta u ruci male sirene: tada ga baci daleko od sebe, u valove; voda se zacrveni ondje gdje je pao, a kapljice koje su prsnule izgledale su kao krv. Još je jednom, dugo i kao u nesvjestici, pogledala princa, a onda se bacila s broda u more, misleći da joj se tijelo pretvara u pjenu. Sunce se uzdiglo nad valovima, a njegove tople zrake obasjale su hladnu pjenu male sirene, koja nije osjećala kao da umire. Ugledala je blistavo sunce, a oko nje je plutalo stotine prozirnih, prekrasnih bića; kroz njih je mogla vidjeti bijela jedra broda i crvene oblake na nebu; glasovi su im bili melodični, ali odviše eterični da bi ih ljudsko uho moglo čuti, kao što ih ni ljudsko oko nije moglo vidjeti. Mala je sirena opazila da ima tijelo poput njihova i da se sve više i više uzdiže iznad pjene. „Gdje sam?“ upita, a glas joj zazvuči eterično, poput glasova onih koji su bili s njom; nikakva zemaljska glazba nije ga mogla oponašati.

„Među kćerima zraka“, odgovori jedna od njih. „Sirena nema besmrtnu dušu niti je može steći, osim ako ne zadobije ljubav ljudskog bića. Njezina vječna sudbina ovisi o drugome. Ali kćeri zraka, premda nemaju besmrtnu dušu, mogu je steći svojim dobrim djelima. Letimo u tople krajeve i hladimo sparni zrak koji ljudima donosi pogubnu kugu. Nosimo miris cvijeća da širimo zdravlje i oporavak. Nakon što tristo godina nastojimo činiti sve dobro što možemo, dobit ćemo besmrtnu dušu i sudjelovati u ljudskoj sreći. Ti si, jadna mala sireno, od sveg srca nastojala činiti kao i mi; patila si i podnosila muke te se dobrim djelima uzdigla u svijet duhova; a sada, budeš li na isti način činila dobro tristo godina, možeš steći besmrtnu dušu.“

Mala sirena uzdignu svoj proslavljeni pogled prema suncu i osjeti kako joj se oči prvi put pune suzama. Na brodu koji je napustila princa vladali su život i graja; vidjela ga je kako sa svojom lijepom nevjestom traži nju; tužno su gledali u bisernu pjenu, kao da znaju da se bacila u valove. Nevidljiva, poljubila je svoju nevjestu u čelo i rashladila princa lepezom, a zatim se s ostalim kćerima zraka uspela do ružičastog oblaka koji je plutao eterom.

„Nakon tristo godina tako ćemo doplutati u kraljevstvo nebesko“, reče ona. „A možda ćemo stići i prije“, prošapta jedna od njezinih družica. „Nevidljive možemo ulaziti u kuće ljudi u kojima ima djece; za svaki dan kad naiđemo na dobro dijete, koje je radost svojih roditelja i zaslužuje njihovu ljubav, skraćuje nam se vrijeme kušnje. Dijete ne zna da se, dok letimo sobom, radosno smiješimo zbog njegova dobrog ponašanja, jer tako možemo odbrojiti jednu godinu od naših tristo godina. Ali kad naiđemo na zločesto ili zlo dijete, prolijemo suze tuge, a za svaku se suzu našem vremenu kušnje dodaje po jedan dan!“

Što to znači

Priča se od čežnje za ljubavlju druge osobe pomiče prema pronalaženju duhovne nade kroz vlastita dobra djela. Sirena isprva vjeruje da joj budućnost ovisi o udaji za princa. Odriče se glasa i prihvaća strašnu bol kako bi ostvarila i ljubav i besmrtnu dušu. No njezin odlučujući čin jest to što odbija ubiti princa, čak i kad bi joj to spasilo život. Kćeri zraka objašnjavaju da su je njezina patnja i dobra djela dovele među njih, gdje daljnjim služenjem može steći dušu. Završetak također izravno potiče djecu na lijepo ponašanje: njihova dobrota skraćuje kušnju duhova, a loša djela je produljuju.

Besplatno 3 mjeseca

200.000+ klasika. Svaki format, besplatno za početak.

e-knjige i sažeci od 15 minuta te bilo koja knjiga tiskana po cijeni izrade, uključujući izdanje s krupnim tiskom.

Započni besplatnoObnavlja se svake godine · Otkaži kad god želiš

Tri pitanja za razmišljanje

  1. Kako želja sirene za besmrtnom dušom utječe na njezine odluke, osim njezine ljubavi prema princu?
  2. Kako gubitak glasa utječe na odnos sirene s princem i na njezinu sposobnost da je drugi razumiju?
  3. Kako se nade sirene mijenjaju kad odbije upotrijebiti nož i pridruži se kćerima zraka?

Besplatno 3 mjeseca

200.000+ klasika. Svaki format, besplatno za početak.

e-knjige i sažeci od 15 minuta te bilo koja knjiga tiskana po cijeni izrade, uključujući izdanje s krupnim tiskom.

Započni besplatnoObnavlja se svake godine · Otkaži kad god želiš
Sljedeća pričaCarevo novo ruhoAndersen · Čitanje: 7 min
Iz djela Bajke

Pročitaj sažetak od 15 minuta i naruči tiskano izdanje, uključujući ono s velikim tiskom, po nabavnoj cijeni.

Isprobajte 3 mjeseca besplatno
Priča svaki dan u tvoj sandučić e-pošte Svako jutro jedna klasična priča. Odjavi se kad god želiš.